Od 200 osoba s teškoćama, koliko ih je u opštini Pale, njih oko 70 su članovi
Udruženja „Sunce“ koje datira još iz 90-ih godina prošlog vijeka.
Većina korisnika ovog udruženja već sada živi samo sa jednim roditeljom, a
njihova sudbina nakon smrti drugog roditelja je nezivjesna jer Republika Srpska
nema program prevencije institucionalizacije.
„To je inače muka svih roditelja i upravo postojimo zbog toga da se izborimo da
tu muku izbjegnemo, odnosno da riješimo te osnovne probleme oko tih stvari“,
kaže Milenko Vujinović, otac Borisa, mladića s razvojnim teškoćama, i direktor
Udruženja „Sunce“.
Tokom dugogodišnjeg rada ovo udruženje uspjelo je riješiti brojne probleme, a
jedni su od najzaslužnijih za usvajanje Zakona o socijalnoj zaštiti RS kojim su
konačno prepoznate potrebe i prava osoba s invaliditetom. Jedan od neriješenih
problema je i prevencija institucionalizacije osoba s invaliditetom.
„Ostaje sad da napravimo još i tu borbu- nakon nas, šta s tom djecom. Za sad radi
Prijedor ( JU Dom za lica s invaliditetom ) za smještaj muške djece, a u Višegradu
( Zavod za zaštitu ženske djece i omladine ) imamo smještaj ženske djece. Mislim
da to nije adekvatno, ali tu borbu će morati neke nove generacije roditelja da
nastave“, kaže Vujinović.
Šta se dešava kad roditelji preminu?
Vujinovića godine borbe nisu umorile, godinama je imao podršku supruge Mire
koja je preminula prije nekoliko godina. I sam je bolestan pa ga kao samohranog
roditelja mladića s teškoćama muči pitanje šta će, nakon njegove smrti, biti sa
njegovim sinom.Sistemskog rješenja koje bi riješilo Vujinovićeve strahove za sada nema, a
dosadašnji slučajevi u kojima su osobe s invaliditetom ostajale same su rješavani
ad hoc.
„Imali smo slučaj gdje su troje, sa umjereno mentalnim smetnjama, ostali sami i
dati su na brigu ujaku koji je bio jako star i uz to nije imao dobru finansijsku
podršku da bi mogao brinuti pa smo to uspjeli riješiti na jedan fin način. S
obzirom da su imali godina, smjestili smo ih u starački dom i tu im je bilo po
mjeri. Nisu završili u Prijedoru. Nažalost, i godine su odradile svoje, dvoje je već
umrlo a jedan je još živ“, priča Vujinović.
U sličnom slučaju, kada su djeca s teškoćama ostala bez roditelja, budući da su bili
maloljetni, smješteni su u Dom za nezbrinutu djecu.
Život u i van institucija
U Federaciji BiH situacija je puno bolja. Iako prevenciju i deinstitucionalizaciju ne
vode institucije već nevladine organizacije, vlast ima više razumijevanja a
federalno resorno ministarstvo za ove namjene je u budžetu za narednu godinu
planiralo million maraka. U potrazi za dobrim rješenjima posjetili smo grad u blizini Beograda, glavnog
grada Republike Srbije koja nema nacionalni plan i model prevencije
institucionalizacije. Samo tri opštine među kojima i Pančevo imaju sopstvene
modele kojima osobe s invaliditetom umjesto u institucije šalju u programe života
u zajednici. Jedna od korisnica programa je i Zorica Latinović koja je godinama
živjela u Ustanovi za djecu i mlade Sremčica. Kaže da tamo život nije bio loš, ali
nedostajalo joj je slobode.
“Neko je mogao da ide napolje, neko nije. Bilo mi je lepo, imala sam dobre
drugarice, ali samo su neke pustili da idu van, a neke ne. Oni su izlazili, a ja
nisam, ja sam izlazila samo kad sam imala pare da kupim nešto”, priča nam
Zorica.
Zahvaljući udruženju “Na pola puta” sada živi van institucija. Stan u Pančevu je
njen dom.
“Sada je mnogo dobro zato što ovde nisi zatvorena, možeš da ideš gde hoćeš, da
spavaš koliko hoćeš, da radiš u stanu šta hoćeš. Sa cimerkom mogu da se družim
koliko hoću, da gledamo zajedno televizor, da joj pomognem. Nekad kad je slobodna ona pere sudove a nekad ja, kad ona radi, čistim sobu, ribam”, priča nam Zorica. Njen životni moto je rad, a budući da je nezaposlena nada se zaposlenju. Voljela bi raditi kao pomoćna radnica u kuhinji.
“Ne radim nigde, radila sam ranije, a sada radim ručne radove.”
Sličnu životnu priču ima i Jelena Stamenković iz Beograda. Iza sebe ima iskustvo
života u instituciji, ali kaže da je puno ljepše živjeti izvan zidova ustanova.
„Imam društvo s kojim se družim. Uskoro ćemo opet ići u bioskop, ponovo ćemo
se družiti. Šta da kažem, ovde mi je san snova. Bolje mi je ovde nego u domu. I u
domu mi je bilo dobro, ali ne kao ovde. Ovde mi je san snova, prelepo“, kaže
Jelena.
U domu je, priča nam, imala lijepih, ali i neugodnih iskustava. Bila je smještena sa
znatno starijim osobama i često je bilo nesuglasica.
„Ovde mi je bolje, lepše mi je stvarno, uživam“, dodaje Stamenković.
Korisnici i korisnice programa osim života u zajednici imaju i dnevni centar u
kojem su im na raspolaganju edukatori i radionice. Udruženje „Na pola puta“ svim
korisnicima i korisnicama obezbjeđuje i brojna putovanja.
“Na letovanju nam je bilo lepo, super nam je bilo. Odmorila sam se, išli smo da
šetamo. Sećam se kad smo išli na neko takmičenje. Na letovanju je bio Srki i
Kaća. Kad sam bila u Mostaru, takmičila sam se u kuglani”, ushićeno govori
Zorica.
Pančevo primjer uspješne prevencije institucionalizacije
Budući da Republika Srpska, baš kao i Srbija, nema sistemski model prevencije
institucionalizacije jedno od rješenja može biti na jačanju kapaciteta lokalnih
zajednica. Pančevo je primjer kako i bez nacionalnih programa lokalne zajednice
mogu svojim građanima obezbijediti život u skladu sa osnovnim ljudskim pravima.
Katarina Tadić, koordinatorica usluge Stanovanje za osobe s invaliditetom
pojašnjava da model prevencije institucionalizacije u Srbiji još nije institucionalno
razvijen i da je to jedna od većih mana sistema socijalne zaštite.
Model koji oni provode treba da obezbijedi da osoba sa invaliditetom, ukoliko je u
slučaju potrebe za zbrinjavanjem, ona ostaje u svojoj lokalnoj zajednici, umjesto
da bude zbrinuta u neku od ustanova. Usluga stanovanja uz podršku u Pančevu
koju pruža udruženje “Na pola puta” postoji još od 2007.
“Nama se uglavnom obraćaju roditelji koji su u potrebi ili braća i sestre kada im
roditelji umru, onda se jave da smeste svog brata ili sestru u uslugu ne bi li
sprečili njihovu institucionalizaciju, onda oni pored tog nekog upoznavanja na
početku i kriterijuma kojima se mi vodimo za prijem samih korisnika u uslugu,
kroz nekih dva, tri meseca korisnik sam može da uđe u uslugu gde mu se pruža
podrška 24 sata od strane asistenata i koordinatora i voditelja same usluge”,
kaže Tadić.
Do sada su spriječili odlazak šest osoba u institucije, čime su im pružili šansu za
normalan život.
“Šest korisnika nam je došlo direktno iz porodice, da nisu došli kod nas završili bi
direktno u instituciji, a imamo i tri korisnika koja su deinstitucionalizovana i koja
su iz institucija prešli u uslugu stanovanja uz podršku, s obzirom da su njihove
braće, sestre, roditelji hteli kvalitetniji život za svoje srodnike i život koji imamo
svi mi”, dodaje Tadić.
Direktorka Udruženja Marina Kurin kaže da su postavili dobar i održiv model koji
se sa 60% finansira iz budžeta lokalne zajednice.
“Od tih troškova mi zapravo finansiramo plate zaposlenih koji su angažovani na
pružanju usluge, a drugi deo troškova, znači nekih 40% troškova, se finansira iz
sredstava korisnika odnosno iz participacije korisnika”, kaže Kurin.
Ti troškovi su najam stana, hrana, higijenska sredstva, komunalije i sve što je
potrebno.
Za njih je ovaj model dobar i bez mnogo ograničenja, ali je najveća mana ovog
modela je što su korisnici uslovljeni da imaju lična primanja ili da imaju sredstva
kojima će finansirati ovu uslugu.
“U takvim situacijama su korisnici najčešće preusmereni na instituciju odnosno
na domski smeštaj i to je glavno ograničenje koje mi vidimo kada govorimo o
ovakvom modelu. To je jedino ograničenje koje je zaista značajno”, pojašnjava
Kurin.
Ovakve situacije samo su jedan od dokaza da je prvi korak u prevenciji
institucionalizacije osoba s invaliditetom njihovo zapošaljavanje. Za početak
potrebno je ukinuti instrument oduzimanja poslovne sposobnosti za osobe sa
intelektualnim i psihosocijalnim smetanjama, riječi su Sanje Lepić, direktorice
programa za BiH češke humanitarne organizacije People in Need.
„Kod nas još uvijek postoji ta, nazovimo je, mjera oduzimanja sposobnosti i na
tome treba jako puno raditi jer čak i roditelji iz straha, za budućnost djece sa
takvim poteškoćama, pristaju na oduzimanje poslovne sposobnosti radi
osiguranja i takve osobe budu često smještene u instituciju. Oduzimanje
poslovne sposobnosti je prevaziđena, sad postoje drugi načini podrške osobama
sa invaliditetom asistencija, život u zajednici itd“, kaže Lepić.
Pojašnjava da je ovaj problem moguće prevazići, ali jednostavno naše društvo još
uvijek to (oduzimanje poslovne sposobnosti i institucionalizaciju) prepoznaje kao
način rješavanja tog problema. Dodatno je potrebno jačati i svijest roditelja koji
nerijetko traže da se djeci oduzme radna sposobnost zarad ostvarivanja prava iz
domena socijalne njege.
„Osobe sa invaliditetom imaju sposobnosti i treba promijeniti paradigmu i
posmatrati osobe sa invaliditetom iz aspekta onog što oni mogu raditi a ne
onoga što oni ne mogu“, kaže Lepić.
Potrebno je mijenjati postojeće zakone ili ih efikasnije provoditi, posebno u
aspektu načina zapošljavanja. Potrebno je da poslodavci koji žele zaposliti osobu s
invaliditetom imaju sve podatke o osobi kako bi znali koji je profil osobe koju
zapošljavate i koje poslove može obavljati. Članice EU prevencije
institucionalizacije i zapošljavanju osoba s invaliditetom posvećuju puno više
pažnje. Hrvatska je nedavno za projekte iz te oblasti dodijelila 29 miliona evra, a Evropska unija Strategijom o pravima osoba s invaliditetom 2021-2030. planira
dodatno unaprijediti položav ove marginalizovane grupe građana. Stopa
zaposlenih osoba s invaliditetom u BiH je i dalje mala, iako poslodavci imaju
obavezu da na svakog 16. uposlenika zaposle jednu osobu s invaliditetom. Tačnih
podataka o broju zaposlenih OSI još nema, a taj broj u EU je 50%.
Federacija BiH je u odnosu na Republiku Srpsku korak ispred gdje projekte
prevencije institucionalizacije provodi Savez Sumero.
Savez Sumero u Federaciji BiH godinama uspješno provodi projekat stanovanja u
zajednici u okviru kojeg je veliki broj osoba dobio priliku za život izvan institucija.
Model funkcioniše na način da osobe žive u zajednici sa još nekoliko korisnika, uz
pomoć aistenta. Model ima tri stuba finansiranja: međunarodni donatorski
fondovi, donacije domaćih i međunarodnih kompanija i institucije vlasti.
Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske ni nakon skoro mjesec
dana nisu odgovorili na naša pitanja o aktivnostima koje (ne)provode na prevenciji
institucionalizacije.
Direktor udruženja „Sunce“ pojašnjava da možda nisu svi korisnici, zbog stepena
invaliditeta, sposobni za život u zajednici odnosno za život van institucija, ali je
mnogo onih koji bi mogli živjeti samostalno ili uz asistenciju. U udruženju je
minimalno šest osoba koje bi nakon smrti roditelja mogle živjeti uz asistenciju.
„Mislim da bi bilo promašaj poslati ih u Prijedor ili u Višegrad. Međutim, ta
praksa stanovanja u zajedici za sad još nije kod nas prihvaćena, nije finansirana.
Problem se javlja zbog toga što, po meni, to je moguće uraditi u Banja Luci i tim
velikim gradovima gdje bi se moglo objediniti, međutim po malim mjestima vrlo
je teško organizovati takav način zbrinjavanja“, zaključuje Vujinović.