Klica jednog od najznačajnijih romana ruske i svijetske književnosti posijana je u Francuskoj tri decenije prije njegovog nastanka, dok je pisan u vrijeme strašne novčane krize kroz koju je slavni pisac prolazio, krize nastale velikim nagomilavanjem dugova zbog njegovog patološkog kockanja po Visbadenu, Baden-Badenu, Homburgu i švajcarskom Saksonu.
„Prestuplenie i nakazanie“ ruski je naziv jednog od najvećih romana kojim je svijetska književnost imala sreću da bude obogaćena. Veliki broj naših ljudi ga je pročitao, mada svakako ne svi koji su to morali, imajući u vidu da se radi o obaveznoj školskoj lektiri; također veliki broj ljudi laže da ga je pročitao jer ih je sramota da kažu da nisu, što opet govori mnogo o samom djelu.
Kao i „Braća Karamazove“, „Zločin i kaznu“ mnogi tretiraju kao svojevrsni test inteligencije (ne samo kod nas, u Americi je to možda i izraženije) i ima nekih (rekli bismo nesigurnih) ljudi kojima čitanje tog djela služi kao dokaz sopstvene pameti (jer, „ne može svako da čita Dostojevskog“).
No, uprkos svemu tome, rijetko ko zna šta leži u pozadini ovog romana i kako je on nastao. Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo da napustimo Rusiju i da se vratimo nekoliko decenija unazad.
Priča počinje 1803. godine rođenjem Francuza po imenu Pjer-Fransoa Lasner, koji je na svijet došao u Franšvilu, gradiću koji se danas nalazi u okviru Lionske metropole, u novoformiranom regionu Overnja-Rona-Alpi. Ovaj sin buržoaskog trgovca sa odličnim je ocjenama dovršio svoje školovanje i pristupio francuskoj vojsci, ali je dezertirao 1829. tokom ekspedicije po Moreji (kako se od srednjeg do ranog novog vijeka nazivao Peloponez) i okrenuo se kriminalu.
Narednih nekoliko godina bio je čest gost zatvora koji je nazivao svojim „kriminalnim univerzitetom“; bio je i autor koji je za jedan časopis napisao članak „Zatvori i kazneni režim“.
Tokom jednog od svojih boravaka iza rešetaka napisao je i satiričnu pjesmu (nije jedina), pod naslovom „Peticija lopova kralju, njegovom susjedu“, u kojoj se, između ostalog, kaže i sljedeće: „Ja sam lopov, Vi ste kralj / Zajedno smo bliska braća […] Mogu proždrati budžet, / Mogu zamuljati registar; / Potpisivaću se „Vaš podanik“, / Ah! Gospodaru, učinite me ministrom […] Ja sam… pronašao svog rođaka: / Gospodaru, prepustite meni Vaš tron“.
Pronašavši dva pomoćnika u zločinu — Pjera Viktora Avrila kojeg je upoznao u zatvoru, i Ipolita Fransou — vremenom je postao veliki drznik koji nije prezao ni od čega, pa je naposljetku uhapšen pod optužbom za dvostruko ubistvo.
Tokom suđenja koje je usljedilo napisao je knjigu „Memoari, otkrića i pjesme“, suđenja od kojeg je napravio spektakl, privukavši ogromnu pažnju javnosti odbranom svojih zlodjela, tvrdnjom da su ona bila validni oblik otpora društvenoj nepravdi.
Njegova ćelija se pretvorila u salon u kojem je primao kulturnu i intelektualnu elitu, i premda je pogubljen početkom 1836, nekih dvadesetak dana nakon što je napunio 32 godine, ostvario je začuđujuće trajan uticaj koji se osjeća i danas.
Uticao je, recimo, na vječnog Balzaka, čije romane i danas gutamo; uticao je i na vječnog Fjodora, o čijem romanu danas govorimo.
Zapravo, „Zločina i kazne“ možda ne bi ni bilo da nije bilo Pjer-Fransoe Lasnera čiji je slučaj nadahnuo Dostojevskog. Kada je tačno saznao za njega ne znamo, ali na ideju za roman inspirisan Lasnerovim odnosom prema zločinu došao je ljeta 1865. godine, bezmalo tri decenije nakon što je ovaj giljotiniran.
Ne govorimo cijelu istinu. Dostojevski ljeta 1865. nije došao na ideju za roman već za kratku priču ili novelu; o romanu još uvijek nije bilo govora. U to vrijeme radio je na projektu koji je nazivao „Pijanci“, a koji je trebalo da se bavi problemom alkoholizma u društvu i načinu na koji on uništava porodice, i djecu kao buduće naraštaje. U središtu je bila porodica Marmeladov, čija će priča poslužiti kao oslonac i ispomoć za centralnu priču o Raskoljnikovu, njegovom zločinu i njegovoj kazni.
Također u to vrijeme, Dostojevski je povjeriocima dugovao znatne svote novca (što je prije svega bila posljedica njegovih kockarskih navika), a pritom je želeo i da pomogne porodici svog brata Mihaila koji je preminuo početkom 1864. Nakon što su ga svi odbili, okrenuo se Mihailu Katkovu, uredniku prestižnog mjesečnika „Ruski vjesnik“ u kojem su objavljivali Turgenjev i Tolstoj.
Nekoliko godina ranije Fjodor je sa Katkovim bio u žustroj javnoj polemici i svađi, i nikada do tog trenutka nije sarađivao sa ovim časopisom.
U pismu iz septembra 1865, Fjodor, koji je očigledno morao da proguta ponos, objasnio je Katkovu da želi da napiše priču o mladiću koji popušta „izvjesnim čudnim, ’nedovršenim’ idejama, koje lebde u vazduhu“, iskazavši namjeru da istraži moralnu i psihološku opasnost od „radikalizma“, zbog čega je smatrao da bi se njemu, konzervativnom Katkovu, to moglo svidjeti. Već novembra mjeseca se iz novog pisma uredniku vidi da je „priča“ postala „roman“.
Februara mjeseca 1866. Dostojevski piše Aleksandru Jegoroviču Vrangelu — advokatu i diplomati, danas prevashodno poznatom po bliskom prijateljstvu sa velikim piscem — sljedeće: „Krajem novembra veći dio je bio napisan i spreman; spalio sam sve; mogu to sada priznati.
Nije mi se dopadalo. Novi oblik, novi plan me uzbuđuje, i krenuo sam sve ispočetka“.
Ali izgleda da to nije bila cijela istina, i da nije baš sve spalio. Uostalom, ono što je ranije pisao lako je naknadno uklopio u rukopis. Pretpostavljamo to, zahvaljujući kompletnom opusu Dostojevskog koji je izdat za vrijeme Sovjetskog Saveza; urednici tog izdanja poredali su piščeve bilješke koje korespondiraju sa različitim etapama razvoja kompozicije, pa možemo tačno da vidimo fragmentarni rad na nacrtu za priču, ili novelu, kao i dvije radne verzije samog teksta: „visbadensku“ (u kojoj se isključivo koncentriše na moralnu i psihološku reakciju naratora nakon zločina, koja se poklapa sa onim što je Fjodor govorio Katkovu u prvom pismu) i „petrogradsku“, koje su nazvane po gradovima u kojima su pisane.
Finalna verzija romana pisana je u posebnom obliku trećeg lica, dok su prethodne dvije bile u prvom; Dostojevski je prvobitno razmišljao o četiri moguća ugla pisanja iz prvog lica: kao Raskoljnikove memoare, kao njegovo priznanje osam dana nakon ubistva, kao dnevnik koji počinje pet dana nakon ubistva, i kao mešana forma u kojoj će prva polovina biti memoarska a druga dnevnička. Nakon podužeg premišljanja i unutrašnjeg previranja, oko toga šta mu je činiti, tog novembra 1865. donio je konačnu odluku o pisanju iz trećeg lica.
Zašto je Dostojevski napustio prvobitnu verziju ostaje nerazjašnjena misterija; Džozef Frank (1918—2013), američki teoretičar književnosti i jedan od najvećih autoriteta za život i djelo Dostojevskog (autor je vjerovatno njegove najbolje biografije), smatra da je moguće da se lik Raskoljnikova razvio van granica koje je pisac prvobitno zamislio, i da je, primjetivši pojavu novih aspekata ličnosti svog protagoniste, odlučio da priču pretvori u roman koji će strukturalno uskladiti sa postepenom metamorfozom Raskoljnikovog karaktera.