Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon, intrigantna žena i slikarica, rođena je 6. jula 1907. u vlastitom domu ”Plava kuća” u predgrađu Mexico Cityja. Sama Frida tvrdila je kako je rođena 7. jula 1910. zbog pokretanja Meksičke revolucije iste godine.
Željela je da se početak njenog života povezuju s početkom modernog Meksika.
Bila je neko bez straha da iskaže svoje političke i seksualne stavove, bez dileme kako će živjeti svoj život ostala je vječna inspiracija i ostavila nam je životne lekcije koje što prije treba da usvojimo.
Njen život započeo je s boli koja je kasnije bila čest motiv njenih slika, nastalih kao posljedica skraćivanja mučnog vremena prikovanosti za krevet. Nije se stidjela svojih nedostataka i gorke sudbine, bila je ponosna, prkosna i sopstveni nedostatak pretvorila je u prednost. Prezirаlа je pokаzivаnje bilo kаkve slаbosti i nikаd nije plаkаlа. “Nisam bolesna, samo sam slomljena”, napisala je u svom dnevniku i dodala “Hvala životu i što mogu da ga živim sve dok je u meni snage da slikam”.
Sa šest godina preboljela je dječju paralizu dobivši trajne posljedice deformacije stopala i stanjene noge što je kao adolescentica skrivala hlačama, a kasnije dugim suknjama nadahnutim meksikanskim narodnim nošnjama koje su, zajedno sa spojenim obrvama, postale njezin zaštitni znak.
Frida, sa svojim čuvenim obrvama, ružom za usne, koloritnom odjećom i neobičnim nakitom, bila je netipično atraktivna, posebna, drugačija i upamćena. Iako je bila kritikovana zbog svog ekscentričnog izgleda, ni u jednom trenutku nije pomislila da posluša većinu i prilagodi im se. Ova umjetnica je na svojim autopotretima naglašavala svoje obrve i na taj način poručila svijetu “Nemojte pokušavati da me mijenjate, to je dio mene”!
Vodila je bogat život, priređujući zabave na kojima je voljela šokirati i pričati prljave šale netipične za žene toga doba. Vladala je Meksičkom društvenom scenom 1930-ih i 40-ih godina, oduševljavajući ljude oko sebe. U Francuskoj je prijateljevala s Picassom i pozirala na naslovnici Voguea.
Koliko je njen život bio fascinantan, toliko je bila i njezina umjetnost. Kao što je to s pravom istaknuo Diego Rivera, Frida Kahlo bila je “prva žena u historiji slikarstva koja je opće, ali i sasvim određene teme koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa”.
Šarene slike, autoportreti i inačica tradicionalnih meksičkih zavjetnih slika (retablos) koju je sama stvorila, služili su joj za nemilosrdno oslikavanje njezinih ključnih životnih trauma, poput prometne nesreće, bolničkih tretmana, nemogućnosti majčinstva i bračnih ljubavnih nevolja. Iako ju je André Breton želio uvrstiti u nadrealistički krug, Frida je ustvrdila:
„Oni misle da sam ja nadrealistica, ali to nije istina. Nikad nisam slikala svoje snove. Slikam svoju stvarnost.“
U prvoj polovici 50-ih njezino loše zdravstveno stanje postaje još teže nakon amputacije desne noge ispod koljena kao posljedice gangrene. Zbog toga postaje depresivna i suicidalna.
Svoju prvu samostalnu izložbu imala u Meksiku 1953. Zbog lošeg zdravlja doktori su joj zabranili sudjelovanje, no ona dolazi na nosilima. Frida je bila prva slikarka iz Mexica čiji je rad izložen u muzeju Louvre u Parizu. Naslikala je 143 slike od kojih su 55 autoportreti. Slikala je sebe iz različitih razdoblja i emotivnih stanja u kojima se nalazila.
Njeni radovi su tek 80-ih godina prošlog stoljeća doživjeli punu afirmaciju.
Nažalost, za vrijeme života bila je manje poznata kao umjetnica, a više po svom burnom braku s jednim od najvećih meksičkih umjetnika Diegom Riverom. Neki detalji iz Fridina života nisu do kraja poznati. Danas, njezini radovi su dio kolekcija mnogih nacionalnih muzeja. To je žena koja je stvarala historiju.
Frida nije bila ni tiha, ni povučena…nije ni brinula da li će svojom snagom, stavom ili ličnošću nekog zaplašiti. Nikada se nije izvinjavala zbog svoje umjetnosti, političkih uvjerenja, seksualnosti… Jednostavno je bila ono što jeste.
“Prije sam mislila da sam najčudnija osoba na svijetu, ali onda sam pomislila da od tolikih ljudi na svijetu, mora da postoji neko baš kao ja ko se osjeća bizarno i defektno na način na koji se ja osjećam. Onda bih je tako zamišljala, misleći da i ona tamo negdje tako zamišlja mene. Nadam se, ako si tamo negdje i čitaš sada ovo, da znaš da je istina da sam ovdje i da sam čudna kao i ti”…
Kao službeni uzrok smrti navedena je plućna embolija, premda su neki smatrali kako je posrijedi bila prevelika doza lijekova koja možda jest, a možda i nije bila slučajna. Službena autopsija nikad nije izvršena. Nekoliko dana prije smrti, napisala je:
„Nadam se da će odlazak biti radostan i da se više nikad neću vratiti.“