Bože,
Koliko li se samo ovoga jutra upućuje Tebi vapaja, dok se zora Tvoja pomalja, dok se upinje da krvava i barutom osmuđena dopre sa istoka do zapada!
Dok ta konjica osvita svijet osvaja.
Cijeloga života, jutra mi bijahu najradosnija i svjetlost njihovu darivao sam svojim pjesmama. Ali, jutros, jučer i svih ovih sutonskih dana, jutra su mi zamućena suzama. Zjenice više nisu ispunjene radostima i svjetlošću tihoga svitanja već gorčinom i vriskom djece koju u tome času bomba Luciferova u Gazzi raskomadava. Duša u grču, zapanjena, za vrisak umirućeg djeteta se otvara.
Da li se to krik, vrisak, da li se to vapaj osakaćene djece u snop svjetlosti pretvara?!Bože, pomozi mi da shvatim zašto se to zbiva!
U Tebe sumnjati ne smijem, ali se pitam – pomozi da shvatim! – zašto je Nebu tolika patnja djece potrebna! I zašto je Luciferu data tolika moć zlikovačka?!
Znam, i ovoga jutra, u osvit ovlažen suzama, u Gazzi dječiji vrisak, dječiji vapaj do neba stasava, u bijelu plahticu se umotava i plitko, plitko i u žurbi se pokopava.
Otuda, s toga istoka evo i u vrijeme svitanja, dopiru vapaji neizrecivo nesretne djece u čemu Lucifer požudno živa dok se zapad prepušta sablastima svoga sutona.
A i jutros na Gazzu s neba plavoga – s neba plavoga a zapanjenoga! – Smrt se obrušava dok vapaj raskomadane, umiruće djece svemirom odzvanja.
Bože, pomozi da shvatim zašto se to zbiva!