Tamara Filatova imala je 19 godina kada je 1948. osuđena na 20 godina u gulagu zbog “zločina” što je bila etnička Njemica. Dio kazne je izdržavala u radnom logoru Dnjeprovski u brutalnom rudarskom regionu Kolima na Dalekom istoku.
Oslobođena je 16. marta 1955. godine u talasu destaljinizacije poslje smrti sovjetskog diktatora Josifa Staljina.
“Tužilac je pogledao moj dosije i rekao: ‘Oslobođeni ste 1953. pošto je Staljin umro”, sjeća se Filatova u usmenoj historiji koju je zabilježila grupa za ljudska prava Memorijal. “Ispostavilo se da sam posljednje dvije godine vodila se kao slobodna osoba.”
Poslije puštanja prvo je pomislila na svoju majku koja je prognana u Karagandi, region u Kazahstanu.
“Razmišljala sam da odem tamo i nekako vratim moju majku”, rekla je Filatova. “Ali dok sam služila kraj moje kazne, ona je umrla… Ne znam ni gdje je njen grob.”
Čak i poslije puštanja, Filatova nije smjela da se vrati u rodnu Moskvu. Smjestila se u Magadanu, tranzitnom punktu za ljude koji su dolazili u logore u Kolimi ili odlazili iz njih. Tamo se udala i rodila sina Petra 1964. godine.
Zid ćutanja
“Živjeli smo u baraci u Magadanu”, rekao je Petar Filatov. “Sve naše komšije bili su osuđenici”.
Filatov kaže da je navika skrivanja staljinističkih zločina iza zida ćutanja počela rano. “Tokom mog detinjstva, politički zatvorenici, kriminalci i zatvorski čuvari sjedili su zajedno za istim stolom”, prisjeća se on. “Niko se ničega nije sjećao. Niko ništa nije nagovještavao niti nekome prebacivao. Jer da je počelo, bilo bi strašno. Ubijali bi jedni druge i šta bi bio smisao?”
Sada su, međutim, moskovski Muzej historije gulaga i Fondacija za sjećanje podnijeli zahtjev vladi oblasti Magadan da ostatke radnog logora Dnjeprovski pretvore u otvoreni historijski kompleks s ciljem da se sačuvaju sjećanja na zatvorenike koji su tamo radili i umrli pod Staljinom.
Plan bi tek mogao da naiđe na poteškoće, uprkos početnoj podršci vlasti u Magadanu. Pod predsjednikom Vladimirom Putinom, Staljinova reputacija je postepeno rehabilitovana i napori da se razotkriju njegovi zločini ili zapamte milioni njegovih sovjetskih žrtava često su nailazili na otpor.
Muzej gulaga u Permskoj oblasti je 2015. preuzela uprava bliska Kremlju i ton izložbi se primjetno promjenio. Lokacija prvog sovjetskog radnog logora, manastirski kompleks Solovki na Dalekom istoku preuzela je Ruska pravoslavna crkva i znaci njegove mračnije prošlosti polako su izbrisani.
Bez obzira na to, direktor Muzeja istorije gulaga Roman Romanov vjeruje da je od ključnog značaja nastaviti napore. “Ne govorimo samo o historiji Kolime ili čak ni naše zemlje. Ovo je historija čitavog čovječanstva”, rekao je on za RSE. “Širom svijeta ljudi posjećuju mjesta poput muzeja Topografija terora u Berlinu, gdje se nalaze ruševine zgrade u kojoj je bilo sjedište Gestapoa… Ovdje u Rusiji ima veoma malo mjesta gdje historija gulaga nije prepravljana ili izbrisana”.
“Ali u Kolimi je mnogo toga očuvano nepromijenjeno”, dodao je on. “To je jedinstveno iskustvo, kao i osjećanja koja ćete imati u tom trenutku”.
‘Pejzaž sjećanja’
Dnjeprovski je idealno mjesto za početak takvog projekta, kaže Romanov. To je najbolje očuvani radni logor u regionu i nalazi se “samo” 320 kilometara od Magadana – bliže od nekih drugih u regionu koji se prostire sjeverno od lučkog grada na Ohotskom moru.
Mnogi zatvorenici koji su poslati tamo – poput Tamare Filatove koja je 17 godina radila kao kustos Memorijala prije nego što je preminula 2017. godine – ostavili su memoare s detaljima o tamošnjem svakodnevnom životu. Također je sačuvana tehnička dokumentacija zatvorskih zgrada i rudnika.
“Moje kolege i ja uradili smo mnogo posla posljednjih nekoliko godina”, rekao je Romanov. “Fotografisali smo region iz vazduha, snimili panoramske fotografije, napravili topografske mape i tako dalje. I sada ova tri sloja – memoare, dokumente i trenutno stanje logora – treba posložiti tako da Dnjeprovski može biti mjesto koje priča svoju historiju”.
Romanov se nada da će eventualno napraviti mrežu važnih lokacija povezanih s gulagom u Kolimi, uključujući logor kod rudnika uranijuma Butugičag, spomenik Maska tuge i tranzitni zatvor u Magadanu.
‘Lice užasa’
Otac Mihaila Fidelgolca, Jurij, odslužio je 10-godišnju kaznu u gulagu. Sada njegova fotografija poslije hapšenja visi na zidu Muzeja historije gulaga.
“Da li ste vidjeli njegovu fotografiju poslije hapšenja? Pitao je Fidelgolc. “Prikazuje mladog momka dobrog izgleda, ali je njegovo lice potpuno u sjenci straha i nepoimanja. To je lice užasa.”
Jurij Fidelgolc je pušten u maju 1954. godine i potpuno rehabilitovan 1962. godine.
“Oni koji su prošli kroz logore imaju jedinstven način ophođenja s ljudima”, sjeća se mlađi Fidelgolc. “Nisu otvoreni za svijet. Oni se plaše. Ne vjeruju nikome. Plaše se da ponovo padnu u tu drobilicu.”
“Bez obzira na to, moj otac je prilično rano, čim je vidio da mogu da razumijem, počeo da mi govori šta se dogodilo”, dodao je. “Nekoliko godina mi je govorio dio po dio. A kada sam napunio 18 godina, rekao mi je sve do posljednjeg detalja.”
Jurij Fidelgolc je također dugo godina radio u Memorijalu i napisao nekoliko knjiga o svojim iskustvima u logorima. Preminuo je 2015. godine.
“Čak i da moja djeca svojim očima mogu vidjeti gdje i kako je njihov deda služio svoju kaznu, mislim da ne bi u potpunosti razumjela”, rekao je Mihail Fidelgolc na pitanje o projektu Kolima. “Vidjeli bi da je to bilo loše i zastrašujuće, ali je to toliko daleko od njihovog iskustva. Ali stvaranje muzeja u logorima u Kolimi je ipak neophodno i korisno.”
Kada Romanov sada razmišlja o projektu, prisjeća se tamošnjih groblja, gdje su grobovi zatvorenika obilježeni malim metalnim znacima isječenim od limenih konzervi.
“Na njima nema ništa napisano jer je vreme izbrisalo boju”, rekao je. “Potomci ljudi koji su tamo sahranjeni – unuci i praunuci – ne znaju ni gdje su sahranjeni njihovi rođaci, ni kako da dođu do njih. Ta groblja moraju biti obnovljena. To je samo još jedan razlog zašto logori u Kolimi moraju biti dio memorijalno-muzejske infrastrukture naše zemlje”.