Dosje Edina Gačića, ubice Sauda Sultanića iz Konjica, ledi krv u žilama, a činjenica da je kao psihički nestabilan i već osuđivani ubica bio bez ljekarskog i drugog nadzora, izaziva dodatni šok i nevjericu.
Uvidom u medijske napise pronašli smo da je Gačić rođen u Banjoj Luci, gdje je sa majkom dočekao početak agresije na našu zemlju kao 16-ogodišnjak. Iz rodnog grada uspio je 1994. pobjeći, i to u Hrvatsku.
No, ubrzo se vratio u BiH i priključio odredu “El-Mudžahid”, u kojem je bio od 20. septembra 1995. do 24. decembra iste godine.
Prvi zločin Gačić je počinio 6. avgusta 1998., kad je imao 22 godine. Ubio je saborca iz odreda Ismeta Gunića, također Banjalučanina, koji je bio i predsjednik Udruženja Banjalučana sa sjedištem u Zenici.
Zbog tog ubistva, osuđen je 1999. na 14 godina zatvora, uz preporuku obaveznog psihijatrijskog liječenja.
Kad je u avgustu 2002. dobio dopust za vikend, došao je u Zenicu i sa dva hica iz pištolja ubio svoju majku Sifetu, nakon čega je pobjegao. Uhvaćen je nekoliko dana nakon ubistva u vozu u Crnoj Gori koji je saobraćao za Italiju.
Osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina, koju je izdržavao u Zenici i Bihaću.
Tom kaznom Gačiću su objedinjene obje presude, a 2017. izašao je iz zatvora. U to vrijeme, mediji iz Republike Srpske objavili su njegovu fotografiju te informaciju da on, nakon što je izdržao kaznu, želi da živi u Banjoj Luci, što se i obistinilo. Ministarstvo unutrašnjih poslova RS označilo ga je tada kao opasnu osobu te se, zbog pripadnosti mudžahedinima, dovodio u vezu sa potencijalnim terorističkim aktivnostima.
Prema saznanjima “Avaza”, Gačić je nekoliko mjeseci živio u Banjoj Luci, gdje je, navodno, tri mjeseca radio volonterski. Potom je prodao dio kuće u naselju Novoselija, koji je dijelio s članom porodice, a vraćen mu je i stan, koji je prodao i potom se odselio na područje Konjica.
Dobro upućeni izvori tvrde da se ubistvo Sauda Sultanića moglo spriječiti da je Gačiću na vrijeme ukazana adekvatna pomoć. Navodilo se da boluje od penalne, odnosno zatvorske psihoze.
Riječ je o stanju koje se po izlasku na slobodu može povući i nestati, što kod Gačića, navodno, nije bio slučaj.
U pojedinim izvještajima opisuje se kao tempirana bomba, koja predstavlja opasnost po sigurnost drugih te je u stanju da ponovo ubije.
Prema informacijama “Avaza”, na osnovu vještačenja koja su provedena za vrijeme njegovog boravka u Kaznenopopravnom zavodu Bihać, ocijenjeno je da je psihički bolestan te da bi trebao biti upućen na liječenje u Psihijatrijsku kliniku na Sokocu. Na liječenje, međutim, nije upućen nego je pušten na slobodu.
Gačićev Facebook profil prepun je bizarnih fotografija i objava, a na jendoj fotografiji slikao se s nožem i odsječenom ovčijom glavom.
I prvo ubistvo koje je počinio, odlikuje posebna svirepost. Gačić je u sobi zeničke samačke zgrade GP “Bosna” udarcima nožem, grijalicom, šrafcigerom i policom iz ormara usmrtio Ismeta Gunića.
Tokom suđenja pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, Gačić nije pokazao kajanje, a tvrdio je da je majku ubio da ga ne bi dalje zlostavljala.
Na suđenju za ubistvo Ismeta Gunića 1999. godine svjedočila je i Gačićeva majka, koja je tada kazala da je njen sin početkom rata, kao 16-godišnjak, bio izložen brutalnosti srpskih vlasti u Banjoj Luci te da se zbog toga povukao u sebe i postao podložan “pogrešnim ljudima i pojavama”.
Na tom suđenju, ljekar je Gačića opisao kao osobu s karakteristikama vjerskog fanatika, koja nije duševni bolesnik, ali je osoba “koja se rijetko, rijetko, rijetko sreće kao takva”. No, uprkos svemu ovome, niko, očigledno, nije uzeo zaozbiljno ljekarska vještačenja pa je Gačić vrlo brzo ponovo ubio.
U knjizi “Garibi-Mudžahedini u BiH 1992-1999” autora Esada Hećimovića dio je posvećen i Gačiću.
– U prethodnih šest godina dva puta ga je teško pretukla srpska policija u Banjoj Luci i Jajcu, isljeđivala ga je Vojna bezbjednost Armije RBiH na Rostovu pod sumnjom za saradnju njegovog rođaka sa Srbima, saslušavali su ga i prebijali Arapi u Bočinji zbog gledanja televizora, slušanja muzike, ubijanja psa i sličnih subverzija. U svojoj odbrani navodio je neke primjere terorističkih akcija koje je, navodno, odobrio šejh Imad el-Misri u Bočinji. To je sudija zatražio od njega nakon protesta tužioca da lažno optužuje neke islamske i vojne lidere za terorizam u BiH – navodi se u dijelu knjige o Gačiću.
Na suđenju za Gunićevo ubistvo, Gačić je iznio tvrdnju da je general Mustafa Hajrulahović Talijan ubijen, a da su ubistvo organizirala dvojica funkcionera tadašnjeg Ministarstva odbrane BiH te da se Gunić zbog toga htio osvetiti.
– Pokušao je da mene iskoristi za to. Ismet je govorio da je Talijan ubijen, ali ja neću reći ko je ubio Talijana sve dok se ne konsultiram sa svojim advokatom. Organi Agencije za istraživanje i dokumentaciju ispituju Talijanovu smrt. Ja sam se ranije obratio dvojici ljudi iz Agencije, i oni to ispituju – rekao je Gačić na suđenju.
Zajednička komanda Vojske Federacije BiH proglasila je nakon toga Gačićeve tvrdnje neutemeljenim i neumjesnim te je podsjetila da je rahmetli general Mustafa Hajrulahović Talijan umro u Njemačkoj prirodnom smrću, koja je konstatirana kao prirodna i u obdukcionim nalazima njemačkih ljekara.