Tim povodom razgovarali smo sa Brankicom Smiljanić, freelance novinarkom i blogerkom koja je u svom radu najviše posvećena društveno značajnim temama.
Face: Obzirom da ste freelance novinarka, ali i blogerka i da se najčešće bavite društveno značajnim temama, sa kojim izazovima se susrećete po pitanju pristupa informacijama ali i generalno u svom radu?
Najveći izazov je doći do informacija i sagovornika, nisu svi otvoreni da pričaju, boje se da će reći nešto pogrešno. Mladi većinom, ako ih znate pristanu da pričaju i daju izjavu. Međutim, mnogi zaobilaze po tom pitanju javni život, ako oni i sami nisu angažovani i ne kreću se po neformalnim edukacijama, pa shvataju svoj značaj. Recimo mnogo je lakše pisati blogove, jer ne morate nužno imati sagovornike, ali vam zato tema mora biti veoma atraktivna i po mogućnosti nova. Imala sam pretnje na društvenim mrežama, pisali su mi da svašta, ali sve je to nevezano za moj lik i ime, više je vezano za moju priču. Da te ljude sad pitate kome ste prijetili, ne bi ni znali ko sam. Tako da to ni ne shvatam ozbiljno.
Face: Cijeni li javnost društveno značajne teme kojima se bavite?
Javnost itekako cijeni društveno značajne teme. Ljudima je dosta politike, tema o pandemiji i svemu što na naše mentalno zdravlje negativno utiče. Naravno da treba biti politički pismen i poznavati šta se dešava oko nas, ali smatram da se u nekim momentima pretjeruje i da građani to ne mogu sve da podnesu. Potrebno je da se čuje i nešto dobro – pozitivno. Naravno da takvih tema ima, ljudi su mahom nastavili svoje živote i trude se živjeti u skladu sa trenutnom situacijom. Sa ljudima kojima pričam uvijek mi kažu da je lijepo što ne širim samo negativno, jer znam i ja da pišem teme koje su loše, ali onda pravim i samoj sebi balans pa tražim i neke lake, zanimljive teme. Recimo najviše mlade koji svojim aktivnostima ruše predrasude i rade nešto korisno i uvijek se obradujem koliko to njima znači.
Face: U svojim tekstovima ukazujete i na problem govora mržnje. Kako ga smanjiti? Kako osvijestiti bh. društvo?
Ovdje nema magičnog štapića, neki kažu da jedino medijska pismenost u tome može da pomogne. Slažem se donekle. To kažem zato što se po komentarima ispod portala i na društvenim mrežama vidi da najviše tih komentara upućuju ljudi koji izgleda nemaju ni osnovno obrazovanje, a to se vidi po tome koliko neznanja pokazuju u osnovnim stvarima o kojima diskutuju. Naše bh. društvo se kotira na visokim ljestvicama kad je upitanju ovaj gorući problem. Uključena sam bila u više kampanja što se ovog problema tiče, ali nisam nešto pozitivna da je to sve imalo velikog uticaja na građane. Želim da se nadam da jeste, ali praksa pokazuje da to i nije baš tačno. Možda će to dugoročno da ima efekta, vidjeće se.
Face: Prema Vašem mišljenju koje su mane, a koje privilegije novinarskog posla?
Mane? Prijetnje koje dobijate konstantno. Novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom za koje volim reći da je jedino i pravo novinarstvo, doživljavaju i razne fizičke napade, neki novinari su stradali da se za njihove smrti i da danas ne zna ko ih je ubio. Ovaj posao nema radno vrijeme, ili si novinar ili nisi. To si po cijeli dan. Ne znam da li je ovo mana ili dobra strana zavisi koliko voliš ovaj posao, ako voliš ni ne primjetiš da te obuzme po cijeli dan. Jednostavno samo radiš i sve gledaš iz te perspektive. Privilegija je biti neko ko obavještava građane o tome šta se dešava u zemlji, regiji ili svijetu. Mnogo je privilegija, ali ja sam možda subjektivna, jer ja ovaj posao prosto živim. Ono što je meni recimo normalno, možda nekome nije. Samo želim stalno da radim, tako se najlješe osjećam – ispunjeno.
Face: Svjedoci smo sve češćih napada na novinare i novinarke. Smatrate li da su mediji zaista slobodni?
Ove godine BiH je na 58. mjestu, to se čini kao veoma loša pozicija i jeste, ali s obzirom na činjenicu da su neke zemlje padale niže mi smo u ovom slučaju zadržali svoje mjesto da tako kažem. Daleko smo od toga da su naši mediji slobodni, jer postoje razni mediji i to je vjerovatno što je problem. Internet nije regulisan i portala koji niču kao pečurke je sve više. Međutim, vjerujem da slobode medija narušavaju i sami novinari koji sami sebe samoregulišu. Recimo dobijala sam nekoliko ponuda da pišem političke teme i klizav je to teren, ne kažem da takve teme ne bih pisala ali u ovom momentu volim da pišem teme na koje direktno mogu da utičem, kao što su marginalizovane grupe, djeca, mentalno zdravlje, okoliš, aktivizam mladih, rodno zasnovano nasilje, ravnopravnost žena i slične teme. Ovdje bi neko možda rekao da samu sebe autocenzurišem jer o politici ne pišem, ali to ne znači da o tome ništa ne znam. Itekako pratim dešavanja, ali za sad se ne vidim da pišem takve teme. Šta će kasnije da se desi ne znam.
Šta za Vas predstavlja Svjetski dan slobode medija?
Svake godine budem na konferencijama koje uvijek ispratim, jer sagovornici budu odlični i kažu iz svog ugla kakva su dešava, iz prakse ili pokažu istraživanja, jer se obično tad objave neka bitna istraživanja. Ove godine će sve to biti online, pa planiram da ispratim dvije ili tri Zoom konferencije. Nevezano za ovo, za mene predstavlja samo još jedan dan koji mi ukazuje koliko su nam ruke u određenim momentima vezane i koliko truda i rada moramo još da uložimo. A, kad ste freelancer, kao ja, onda je to borba sa vjetrenjačama da nađete stalno neke poslove, da radite, da zaradite. Ne do Bog da se razbolim, jer nemam zdravstveno. U smislu medija i rada sam slobodna kao ptica i to mi za sad odgovara, jer volim da radim više stvari. Okružena sam sa više ljudi i imam više kontakata, pogotovo jer u posljednje vrijeme radim projekte koje su van granica i oduševljena sam koliko su ljudi prijatni za saradnju.