Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Takav strašan cinizam ne viđa se svaki dan. U jednoj zemlji gdje se narodi luđački mrze, gdje je nacionalizam ubio sve sustave, a prije svih onaj ekonomski, gdje milijuni žive u bijedi od nekoliko konvertibilnih maraka dnevno, vođa jednog naroda, glavno lice hrvatske nacionalističke politike, slavi rođendan u svojemu mostarskom ljetnikovcu ugrubo procijenjenom na tri milijuna eura, na golemom imanju zbog kojeg se mijenjao tok rijeke Radobolje, a vođa drugog naroda, glavno lice srpske nacionalističke politike, stiže mu helikopterom iz Banje Luke, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
To bi valjalo emitirati na svim bosanskohercegovačkim televizijama, Milorada Dodika kako izlazi iz helikoptera, dok mu struja zraka iz elise mrsi tanku kosu na tjemenu, i Dragana Čovića kako ga nasmijano dočekuje, s dvije čaše šampanjca u raskriljenim rukama. To bi morali vidjeti svi koji su u ratu izgubili sve što su nekad imali, koji su ostali bez posla, kuće, zavičaja i najmilijih, da im se objasni smisao njihova stradanja.
Za ovo ste, braćo hrvatska i braćo srpska, ginuli, da bi Čović i Dodik uživali. I da bi još i Čovićevi i Dodikovi unuci i praunuci uživali. Gledajte, bijednici, gdje su otišle vaše pare pa se lijepo ubijte antifrizom s etiketom vinjaka i mokraćom što vam je u plastičnim dvolitrenkama prodaju za pivo.
Upitate li se ponekad gdje je prag tolerancije u bosanskohercegovačkih naroda, koliko bi svinjarija oni još otrpjeli prije nego bi shvatili da ih je nacionalizam upropastio? Meni se čini da u tome zapravo nema ograničenja. Ni helikopteri ni imanja od tri milijuna eura, nijedan razvratni luksuz za naše nacionalističke vođe nije pretjeran.
Da se u Republici Srpskoj, na primjer, kao u nekoj afričkoj državi, jednom godišnje okupe sve dvanaestogodišnje djevojčice i plešu ispred Milorada Dodika, a on na kraju najljepšu djevojčicu izabere za ženu i njezinoj obitelji zauzvrat dobrostivo daruje kravu, i to bi svima bilo u redu. “Neka, bolan, on je nama dao entitet”, rekli bi ljudi pomirljivo.
Kakav je to ego! Kakva je nezasitna sujeta hadezeovskog skorojevića, da je ni imanje od tri milijuna eura, ni novo korito rijeke Radobolje, ni počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta ne može namiriti, već se mora i heraldički potvrditi, u nekakvoj šarenoj papazjaniji s lavovima, mačevima, šahovnicama, križevima, vrpcama, viteškim kacigama, orlovima i poskocima. Sve je on uspio utrpati. Čitav zoološki vrt. Više Dragan Čović ima životinja u grbu nego sve europske kraljevske obitelji zajedno.
Napravila mu ga je firma Heraldic art iz Rijeke i poslala na svečanoj povelji s crvenim voštanim žigom, sve kako je red. “Grb obitelji Čović uveden je u Registar obiteljskih grbova Heraldic art d. o. o. pod rednim brojem 1”, koči se ozbiljno na četvrtastom komadu kartona. Nema tu zajebancije. Ili možda ipak…
Zbunjuje nas nešto onaj redni broj. Ne čini nam se kao nekakva poštovanja vrijedna, nekoliko stoljeća stara heraldička tradicija ako im prvi grb nije ni od Zrinskih, ni od Frankopana, ni od Mažuranića, ni od Draškovića, ni od Keglevića, ni od plemenitih Matačića, nego baš od obitelji Čović.