Nekoliko tjedana nakon 11. septembra , Richard Holbrooke održao je predavanje u Nizozemskoj. Ono što se dogodilo u New Yorku bilo je poput atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914. ili japanskog napada na Pearl Harbour 1941. Jedanaesti rujan 2001. označio je kraj “međuraća”, vremena između Hladnog rata i prije početka rata protiv globalnog terorizma. Rušenje nebodera Blizanaca bilo je šokantno, jer sve od napada Japana na Havaje i teritoriju SAD-a nije se dogodilo ništa slično. To je iskustvo iz Drugog svjetskog rata, kao i iskustvo popuštanja Hitleru, ostalo trajno prisutno u memoriji svih američkih političara. Kao i inače, u prošlosti su se pronalazili presedani. Kada je 41. predsjednik Bush savjetovao sinu, Bushu 43., da se vrati se u Washington, stane na čelo zemlje iz sjedišta moći, morao je paziti da ne dođe do napada na američke muslimane, što je bio refleks nekoga tko je pamtio sudbinu Japanaca u SAD-u, nakon napada na Pearl Harbor 1941.
“Rat protiv terora” dao je smisao administraciji Busha mlađeg. U manje od mjesec dana, američki vojnici bili su na tlu Afganistana, bombardirane su baze u kojima su se skrivali gerilci al-Qa'ide. Talibani, koji su pružali utočište Osami, jednim su dijelom bili kolateralna žrtva ovoga rata. Predsjednik SAD-a za taj je sukob morao promijeniti Ameriku, ali i tražiti široku potporu svih prijateljskih zemalja, svih koje su se, kao i u Drugom svjetskom ratu, željele naći na strani dobra. Bit će to dugi rat, znali su svi. Tony Blaire iz Londona je poručio kako je objavom rata civiliziranom svijetu započela borba za iskorjenjivanja zla. Pridružili su se i drugi, manje entuzijastično, ali uglavnom bez ostatka: Rusi, Francuzi, Nijemci, Hrvati. U SAD-u je stvoreno novo ministarstvo, ono za Domovinsku sigurnost, koje je postalo “brend” novoga doba, čak su ga i u Hrvatskoj, doduše komično, neki pokušavali kopirati.

Nije to značilo da je opasnost od terorizma do tada bila ignorirana. Već 1996. predsjednik Bill Clinton terorizam je nazvao “neprijateljem naše generacije”. O tome su Amerikanci otvoreno i često razgovarali. Osobno sam u kasno proljeće 2001. bio na seminaru za američke i strane stručnjake, Fulbrightovce, na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, gdje je predavanje održala Prudence Bushnell, tada ambasadorica u Gvatemali. Bila je veleposlanica 1998. u Nairobiju, kada su skupine Islamskog džihada, povezane s Osama bin Ladenovom al-Qa'idom, podmetnule bombe u američkim veleposlanstvima u Tanzaniji i Keniji. Tada je i saudijski poslovni čovjek, dio moćnog klana, postao opće poznat u SAD-u. Bin Laden je do tada već dva puta, prvo 1996., a onda 1998., pozvao na džihad protiv SAD-a. Clinton je u znak odmazde bombardirao Sudan i Afganistan, kako bi kaznio organizatore i one koji su ih skrivali. No bombardiranje ni tada, ni kasnije, nije bilo dovoljno. Transnacionalna islamistička pobuna možda još nije bila vidljiva svima, ali ponešto od toga prije drugih mogli su vidjeti i Hrvati, pa i svi drugi u Bosni i Hercegovini. Islamistički gerilci iz Azije dolazili su preko Hrvatske u Bosnu, kao i Čečeniju. Islamske su se vlade sve češće borile s grupama koje su bile vjerski fanatizirane. Mada je izgledalo kao da je 11. rujna svijet postao drukčiji, dogodio se samo vidljiviji od brojnih napada koji su svijet gurali u jednom pravcu. Novi nije bio niti strah od islama, fobija od stranaca, jer sve kolebljivija su bila društva na Zapadu prema integrativnoj moći svojih civilizacija.
“Rat protiv terorizma” značio je i rat sa svim zemljama koje im pružaju utočište. Razlike između toga, neće biti, oglasio je Bush u doktrini koja je govorila da su preventivni ratovi, jednostrane odluke i promjena režima u problematičnim državama, ono što će SAD činiti. Njegov potpredsjednik je dodao da će po “Doktrini 1%” SAD intervenirati protiv svake skupine koja ima i minimalnu mogućnost doći do oružja za masovno uništenje, kao da ga već posjeduje. Neke je sve podsjećalo na orijentalizam, stari sukob Istoka i Zapada, kakvih je već bivalo puno. Oba doma Kongresa izglasala su “USA Patriot Act” i predsjedniku dala ovlasti da dugotrajan rat može voditi bez objave rata, iako je to Ustav tražio.
Brutalizacija čovječanstva
Kao i svaki rat, tako je i napad na Afganistan i borba protiv terorizma, brutalizirala čovječanstvo. U Afganistanu su stradale tisuće civila, a da se o njima nikad nije govorilo. Potom je slijedila misija izgradnje nove nacije. Primjer je bio onaj prethodni, s Balkana, piše George Packer. “Što je loše” s takvim politikama, pitao se 2002. Holbrooke? Bosna i Hercegovina izgledala je tada bolje no danas. Hrvatska, gdje je SAD podržavao smjenu HDZ-a, bila je na dobrom putu prema normalizaciji. Slobodan Milošević u lipnju 2001. izručen je u Den Haag. Srbija, koja jedno vrijeme nije imala veleposlanstvo u SAD-u, sada je obnovila odnose. Kosovo je bilo protektorat, ali bez rata, pa i bez ozbiljnijih problema. Činilo se da se stvari pomiču nabolje, kako SAD donosi mir i stabilnost, gradi institucije. Možda je tako moglo i u Srednjoj Aziji i na Bliskom istoku.

Osvetiti Ameriku značilo je razbiti one koji su pomagali Osami bin Ladenu i al-Qa'idi. Talibanske vlasti u Afganistanu pale su pred pobunom u zemlji i invazijom koja je im je već u studenom 2001. preuzela Kabul. Afganistan je pao, ali al-Qa'ida nije uništena. Osveta je bila brza, ali nije bilo ideje što će snage Hrvatske, Britanije, Francuske i drugih, ukupno 43 države NATO-a, jednom kada neprijatelj pobjegne u brda. Hoće li se doista moći izgraditi novo društvo na čelu s korumpiranim i ne posebno sposobnim vođama u Afganistanu? Podrška rušenju režima primitivnog i divljeg kao talibanski, bila je opća.
Druga etapa rata protiv terorizma i napad na Sadama Huseina u Iraku, još jednog iz “osovine zla”, izazvao je ozbiljne podjele među koalicijskim partnerima. Irak nije podupirao al-Qa'idu, nije bilo dokaza o oružju za masovno uništenje. Ipak, zašto ne napasti i Irak, pa makar i s fabriciranim dokazima o kemijskom oružju, ako model funkcionira? Podijelila se tada Europa dijelom i na crtama “Stare” i “Nove”. Dio je bio pouzdan, drugi su bili “majmuni i kukavice koji žderu smrdljive sireve”, citirao je Ian Kershaw neke od kritika na službeni Pariz. Invazija Iraka Georga Busha učinila je najnepopularnijim američkim predsjednikom među Europljanima u 80 godina, ali vlast se u toj zemlji promijenila.
Sadam je pao, ali Irak je ušao u vjerski sukob koji je prevlast dao dominantnim i do tada podređenim šijitima, što je s jedne strane otvorilo utjecaj Iranu, a s druge radikaliziralo do tada vladajuće sunite. Oni su formirali Islamsku Državu i započeli rat koji će dodatno destabilizirati Bliski istok. Zatvor u Guantanamo Bayu nakon napada na Afganistan bio je organiziran za sve koji su označeni kao teroristi. Na temelju Zakona o američkom domoljublju, takvi su mogli biti zadržani bez procedure i bez ograničenja. Stvaralo je to lošu sliku, ali nakon što su mučenja Iračana u zatvoru Abu Graib u Bagdadu postala javna, loša se reputacija nije isprala do danas. Terorističkih je napada u svijetu unatoč borbi protiv terora, bilo sve više i više se nisu događali samo na Bliskom istoku, već su došli i u najveće europske gradove. Destabilizacija Bliskog istoka pokrenula je valove izbjeglica i promijenila svijet.
Osvajanje svijeta
Više je toga već prije 11. 9. sugeriralo da se u najrazvijenijem društvu na svijetu, u vrijeme kada mu je išlo najbolje, naziru ozbiljne pukotine. Strah za životnu sredinu, zelene politike, postajale su sve važnije, napose mladima. Recesija se naslućivala u ekonomiji, a onda se pokazala kriza u upravljanju, ideološki sukobi. Vrijeme nakon rušenja nebodera Svjetskog trgovinskog centra radikaliziralo je sve politike, sve religije, počelo stvarati više nedemokratskih režima. Novi američki predsjednik pobijedio je nakon neobično dugog, često komičnog, prebrojavanja glasova, gdje je prevagu donijela Florida, država gdje je njegov brat, Jeb Bush, bio guverner. Podjela u Americi bila je ogromna i zatomljena je tek kada se zemljom prolio val patriotizma. Osjećaj da je Zapad 1991. pobijedio Sovjete i komunizam, da je kraj povijesti tu, zapadna je društva učinio još izloženijima. Već neko su vrijeme moderne tehnologije sve više i bolje pokazivale svijet. Nove su tehnologije, globalne TV mreže, internet, mobilni telefoni, sve povoljnije usluge, svijet umrežili kao nikada do tada. SAD je bio u središtu toga svijeta, ali bez obzira na bogatstvo koje je to donosilo, postajale su sve izloženije, ugroženije. Globalizirana ekonomija i globalizirani svijet osiguravali su velika bogatstva, ali razlika siromašnih i bogatih, pa i unutar iste zemlje, nije se smanjivala. Nisu nestala niti neka od trajnih podjela u američkom društvu, kao rasno pitanje. Potom se, s Afganistanom, Irakom i terorizmom, dogodila kriza demokracije, nacionalne sigurnosti, potreba očuvanja svjetske dominacije, udar na multilateralizam, pa kriza Europske unije.