Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u RS-u govorio je za Faceplus općenito o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini. Činjenica je, da ljudska prava i njihovo ostvarivanje u praksi nisu nikada bili predmet ozbiljnog interesovanja vlasti u Bosni i Hercegovini, a međunarodna zajednica, očigledno zauzeta mnogo važnijim problemima od onih u BiH, ljudska prava, u posljednjim godinama, najčešće pominje uzgredno, kao dio političke frazeologije.
1. Koliko zaista se postiže sa promovisanjem ljudskih prava?
Promovisanje ljudskih prava je veoma značajno iz više razloga, prije svega, jer se o ljudskim pravima veoma malo zna ili se zna nešto što je pogrešno i površno, tako da je kontinuirana promocija ljudskih prava, pogotovu u društvima kao što je BiH, izuzetno važna, ne samo za gradjane, nego i za politicare, za medije i za mlade ljude. Promovisanje ljudskih prava je temelj za razvoj demokratskog društva u kome će se poštovati ljudska prava.
2. Koje su postojeće prepreke u nezavisnom monitoringu ljudskih prava u BiH?
Objektivno gledano, ljudska prava su u proteklih desetak godina potpuno gurnuta u stranu i nalaze se na društvenoj margini. Ne postoji institucionalna briga o ljudskih pravima, iako na nivou države postoji ministarstvo koje bi time trebalo da se bavi. Očigledno je da se u tom ministarstvu ne radi ni sistemski niti ozbiljno, zato što vladajuće politike u BiH ne žele da ljudska prava budu prepreka njihovim zloupotrebama vlasti i kršenju zakona.
Za mene je razočaravajuće sto Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH nije vidljivija u društvu. Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH bi morala biti mnogo glasnija u državi kao što je BiH. Nezavisni monitoring ljudskih prava u BiH skoro da nikome nije ni potreban i prosto je nemoguce naći sredstva ili podršku da bi se taj monitoring vršio. Helsinški odbor je u proteklih 15 godina u više navrata tražio vrlo skromna sredstva kako bismo vršili monitoring ljudskih prava u BiH. Iskreno rečeno, nikada nismo dobili podršku za takvo nešto, jer niko nije bio ozbiljno zainteresovan za stvarnu analizu ostvarivanja ljudskih prava u BiH.
3. Kada govorimo o odgovornosti. Da li je BiH odgovorna država, tačnije kroz primjer monitoringa?
BiH skoro ni u čemu nije odgovorna država i bilo bi izulorno očekivati da bude odgovorna u vezi sa monitoringom ljudskih prava.
4. U tranzicijskim zemljama koje prelazena demokratsku vladavinu, ponekad nakon niza godina jednostranačkog vladanja, ljudi su nenaviknuti na kritičko mišljenje I boje se miješati u stvari koje se ne tiču njih lično.Kako pomoći građanima da zaštite svoja prava?
Žalosno je da što se građani u BiH sjete ljudskih prava tek kada im budu uskraćena. Nismo država u kojoj postoji politička kultura, demokratska kultura, kao ni kultura društvenog dijaloga. Nažalost, kroz istoriju je razvijen podanički duh i duh nepovjerenja između vlasti i građana. Tokom komunizma razvijen je kult ličnosti i kult jednoumlja. Realno gledano, nemamo tradicijuslobode govora i mišljenja. Nažalost, i danas je tako. Ljudi koji slobodno govore i misle najčešće su izopšteni iz bosanskohercegovačkog društva i obilježeni, svi ih napadaju i nemaju ni od koga podršku i zbog toga se naše društvo ni ne razvija demokratski. Teško da će nekoliko nevladinih organizacija pokrenuti široke i suštinske promjene u jednom društvu. Građani jednostavno moraju shvatiti da se svakodnevno sami moraju boriti za bolju i pravedniju vlast, da moraju shvatiti značaj građanskih protesta i značaj građanske neposlušnosti. Niko sa strane neće donijeti ni demokratiju ni slobodu, ni manje korupcije, ni ravnopravnost, moramo sami preuzeti odgovornost za društvene procese u našoj državi. Posebno me zabrinjava inertnost mladih ljudi, a poražavajuće je da pored toliko nepravde i korupcije u društvu koja im oduzima budućnost, mladi ljudi samo ćute i sve to posmatraju.
5. Postoji sedam komiteta koji nadgledaju implementaciju osnovnih međunarodnih sporazuma za ljudska prava. Konkretno me zanimakomitet za ljudska prava. Odluke ovog komiteta nisu obavezujuće, ipak su države članice(EU) prisiljene odgovoriti na pitanja I poduzeti korake za zaustavljanje kršenja prava, pri čemu se posmatra I rezultat aktivnosti koje su poduzele. Koliko je daleko Bosna I Hercegovina od ovakve odgovornosti?
BiH ne izvršava presude Evropskog suda za ljudska prava, ne izvršava presude Ustavnog suda BiH, ne izvršava preporuke međunarodnih organizacija poput Savjeta Evrope, prema tome nije ništa novo da BiH ignoriše i opstruiše međunarodno preuzete pravne obaveze i poredak. To ne treba nikoga da iznenađuje, jer ne postoji nikakva odgovornost i jer su bosanskohercegovački politički lideri i većina uposlenih u institucijama BiH, entiteta, kantona i opština uglavnom zauzeti korupcijom i pljačkom državnog novca, tako da im zaista ne pada na pamet da svoje vrijeme i energiju troše na bilo šta drugo izuzev na zadovoljavanje ličnih interesa zloupotrebama vlasti. Naravno, nisu odgovorni samo politički lideri, odgovorni su građani koji ih biraju, kao i oni koji nikako ne izlaze na izbore.
6. Veliku ulogu igraju I problemi u pogledu neovisnosti pravosuđa. Mislite li da građani zbog nepovjerenja u institucije ni ne bore se za svoja prava?
Građani se ne bore za svoja prava zato što su inertni, zato što nisu organizovani i zato što misle da se ništa ne može promijeniti. Takođe, kod velikog broja građana postoji strah od vlasti. Vlast na različite načine može da se sveti onima koji dižu svoj glas protiv nekoga i zato mnogi građani misle da je u ćutanju sigurnost. Političari su vrlo vješto stavili pravosuđe pod svoju potpunu kontrolu, dakle kontrolu od strane politički moćnih pojedinaca i institucija, tako da je sad jasno zašto građani nemaju povjerenja u pravosuđe.
7. Virtuelni svijet ostavlja širok prostor pojedincima da šire govor mržnje, bez straha će biti sankcionisani. S obzirom da društvene mreže nisu definirane kao medij, trenutno ne ulaze u naše medijske zakone. Odgovornost društvenih mreža određena je samoregulirajućim aktima vodećih internetskih platformi. Da li postoji mogućnost za usvajanje zakona?
Samo usvajanje bilo kakvog zakona ne znači rješavanje problema. Imamo političare koji dvadeset godina javno i otvoreno šire mržnju, pa niko od njih nije odogovarao zbog toga. Prema tome, govor mržnje na društvenim mrežama predstavlja neku vrstu virtuelnog pražnjenja agresivnosti koje nije toliko opasno za jedno društvo, kao što je stalni govor mržnje političkih lidera. Mi vidimo da niko ne sankcioniše govor mržnje u političkom okruženju i duboko je poražavajuće da frustrirani građani podržavaju političare koji se služe govorom mržnje, jer time nanose ogromnu štetu samima sebi i društvu u kojem žive.