Trilogija Matrix s prijelaza stoljeća jedan je od kultnih filmskih serijala koji je na rijedak način obilježio cijelu jednu generaciju. Priča o tome da možda živimo u simuliranom svijetu priključeni na strojeve koji nas trebaju samo kao izvore energije, a iz kojeg nas izvlači obećani junak Neo (Keanu Reeves) s Trinity (Carrie-Anne Moss), Morpheusom i drugima koji su se uspjeli iz simulacije nekako vratiti u stvaran svijet pojavila se 1999. godine, nakon jednog od najružnijih desetljeća u povijesti čovječanstva. Ta zastrašujuća i zavodljiva pomisao da je sve zapravo simulacija ostala je paradigmom sve do danas, e da bi se u ovo vrijeme pandemije pružila šansa da nakon 18 godina vidimo njom inspiriran novi “Matrix: Uskrsnuća”. No, ta prilika je propuštena.
Ukoliko se sjetimo uzrečice kako se povijest ponavlja prvo kao tragedija, a nakon toga kao farsa, odnosno parodija, mislim da uz tu primisao možemo sasvim jasno objasniti Matrix serijal. Ili kako bi Holivuđani rekli – franšizu.
Naime ukoliko se prisjetimo te povijesti, na presjeku u novi milenijem, potpuno ispod radara se zakuhavao kulturni moment koji će doslovno promijeniti kinematografiju i pop kulturu, na gotovo jednaki način kako su to “Zvjezdani ratovi” (Star Wars) učinili tri dekade ranije.
Dakle te, sada već ozbiljno daleke 1999. godine u kina je došao film “Matrix” i jednostavno izbacio iz sjedala sve gledatelje svojim, za to vrijeme revolucionarnim efektima, pričom, ugođajem i filozofijom.
Bio je nešto svježe, novo i hrabro. I najvažnije, tjerao vas je na razmišljanje još dugo nakon ogledanoga filma. I bio je savršen.
Pravo malo sineističko blago proizašlo iz tekovina cyberpunka, film noira, pop kulture i egzistencijalno filozofskih premisli koje su fascinirale, tada još braću – Wachowski.
Oko “Matrixa” je bila okupljena gomila kreativaca i umjetnika, a svojim stilom i vizualnim dostignućima film je doslovno pomaknuo granice vizualne naracije i filmskih efekta, na jednako snažan način kao vec spomenuti “Star Wars” par desetljeća ranije.
Stoga nas nimalo nije čudilo, da ja baš poput “Star Warsa” i “Matrix” vrlo brzo odlučio dodatno ekonomski eksploatirati svoju premisu, na početnu radost fanova.
Uskoro su uslijedili stripovi, zatim i odličan skup kratkih animiranih priča pod nazivom „Animatrix“ a potom i računalna igra, za koju nažalost, čak mi koji smo ju igrali, danas se tek sjećamo…da je postojala.
Možda je tome kriv zastarjeli „engine“ ili činjenica kako je “Matrix” tako naglo posato dio pop kulture, da je bilo nemoguće ne kopirati i parodirati ga na svakom koraku i u svakom aspektu. Od samog ugođaja pa do fascinantnog „bullet time“ efekta koji je tada u računalnom svijetu puno bolje iskoristila igra „Max Payne“ nego sam “Matrix” – online.
No nakon prvotnog filma koji je ušao u povijest uslijedila je – tragedija.
Ovaj puta u vidu dva nastavka, na koja danas gledamo tek kao dosadno pretenciozni načini za isisati još novaca, gdje je filozofija postala dosadno blebetanje, a akcija toliko multiplicirana da je odmah nakon scena na autoputu, dosada zamijenila uzbuđenje.
A nevezano uz to… braća Wachowski postali su sestre.
Ono što je scenaristički duo tada napravio, i kasnije priznao da se opekao, nedavno je šlampavo ponovio i Rian Johnson i to opet ..Star Wars franšizom, i popišao se fanovima u usta. Baš kao što je Lana Wachowski to svjesno odlučila s “The Matrix Reloaded“. Filmom koji je nakon visoke ljestvice postavljene u originalu odlučio rekonstruirati sve već rečeno, a s trećim nastavkom jednostavno cijelu premiso odlučio pustiti u kanalizaciju banalne dosade.
Danas 20 godina od prvog filma, nakon tragedije nastavaka, napokon je došao red i na – parodiju.
Nažalost „Matix 4“ je upravo i samo to.
Ne znam jesmo li to 1999. godine kolektivno bili bolji ljudi, pa je danas na izmaku 2021. „M4” jedini Matrix koji zaslužujemo? Nostalgičan, ali generički, parodijski i isprazan. Novi film je egzistencijalnu filozofiju zamijenio za prvoloptaški sarkazam i meta humor i to u tolikoj mjeri da filmu možda još ne dostaje još samo kameo uloga Deadpoola, kako bi ozračje forsirane samoironije bilo kompletno.
Scenarij, ali i vizual debelo se oslanja na nastalgične flasbackove i svako malo smo bombardirani scenama iz prvog filma, pa su te sekunde zanimljivije od samog filma kojeg gledamo.
Ne znamo koliko su vam foršpani već otkrili, ali lagano ćemo se potpuno bezobzirno baciti u polje spoilera. Najme naš Neo, aka Tomas Anderson, aka The One (Keanu Reeves) je unatoč smrti u posljednjem nastavku ipak – živ.
No ovaj put on nije ambiciozni mladi haker, već ostarjeli programer suicidalne prošlosti koji doslovno vegetira na lovorikama računalne igre „The Matrix“ koja ga je proslavila.
Dječačku radoznalost i zbunjenost zamijenila je sredovječna tupost i sveprisutna anksioznost s kojom se Mr. Anderson bori u ispraznim psihijatrijskim seansama i dozama „plavih pilula“.
Ukoliko se prisjetimo prvog djela, taj film je bio gotovo erotsko iskustvo za mozak, dozirajući nam hintove i skrivene simbole koje je bilo endorfinski užitak otkrivati, pa makar morali film gledati ponovo i ponovo, a ponekad i sa kliktanjem pauze na DVD Playeru.
Ta mentalna erotika u četvrtom nastavku je iščezla i zamijenjena je brutalnim hard porn silovanjem meta podacima koji nisu više zamaskirani u slojevima, već sačinjavaju čitav goldenshower mentalnog poniženja koje se baca gledatelju u oči kako bi se spriječio i sam pokušaj spontanog samostalnog razmišljanja, te da se gledatelj niti slučajno ne usudi izbjeći asocijaciju na ključne elemente subliminalnog pod teksta u originalu.
Ono što donekle ostaje u podtekstu je činjenica da Neo ovdje i ovaj puta nije netko s kim bi se htjeli ili možemo poistovjetiti mi – gledatelji, već je sasvim izvjesno alter ego kreatora nastavka Lane Wachowski.
I taj nam je ne suviše skriveni sloj gotovo najzabavniji i naj inteligentniji meta komentar u šumi nasilnih asocijacija kojima smo bombardirani.
I upravo iz toga proizlazi i najzanimljiviji sarkastični komentar na, doslovno filmsku produkciju.
Ukoliko se itko sjeća kraja trećeg djela, “Matrix” koji je bio u izričito zelenkastom tonu, dok je stvarnost imala plavičasto hladni i sirovi tonalitet, pri kraju serijala maleni program koji se nažalost sada pojavljuje i u nastavku, dodao je “Matrixu” kao programu svjetlo boja.
Sve je dakle sada šareno i suvremeno, a sama instanca se iz kišovitih neo noir devedesetih preselila u sunčane i tople, „koje god“ suvremenije godine. Međutim sve je više i više očito kako je Tomas Anderson iz nekog razloga ponovo zatočen u “Matrixu” i to u svojevrsnom hibridu između privatnog pakla i čistilišta u kojem se odvija parodija njegova vlastitog života gdje je primoran raditi na osmišljavanju novoga nastavka Matrixa, kao – računalne igre.
U Neovoj anksioznosti tijekom brainstorminga oko nove „računalne igre“ vrlo lako je iščitati komentare, hype, mržnju, ideje i fanatizam s kojima se Lana mogla susreti nakon uspjeha prvog filma, gdje svaki od fanova koji je na svoj osebujni način doživio original sada ima i subjektivan prijedlog u kojem smjeru bi se nastavak trebao kretati. Bilo kao avanturistički role play, FPS pucačina uz glorificirani „bullet time“ ili nešto već treće.
Uostalom, ukoliko se autor ne baci na posao, „Warner Bros“ kompanija će ga ionako ignorirati i napraviti nastavak sam, jer novac mora teći, zar ne Lana?
I tu suptilni humor prestaje, a zamjenjuje ga nasilno guranje simbola pod nos.
I ponovo kao parodija. Čak i „White Rabbit“ (Bijeli zec, referenca na “Alisu u zemlji čudesa”), osim reference u pjesmi benda Jefferson airplane više nije tek simbol skriven u tetovaži, nego nam se pod nos gura i doslovno parodirana tetovaža kojom nas jedan od likova „našopa“ (spoon feeding, rekli bi “ameri”) i prije nego što bi se uopće i usudili dopustiti mozgu samostalnu misao.
Gomila detalja i motiva doslovno nam se baca pred oči, a mnogi za razliku od prvog djela ovdje potpuno gube svoju snagu simbolike koju je sada zamijenila parodija, a njihovo nabrajanje iscrpilo bi nas više i od samog gledanja.
Naime, iako je Lana spomenula kako ju je na nastavak zapravo natjerao bolan gubitak roditelja i njihova ljubavna priča, većina filma djeluje kao da je krpao scenarij iz komentara na forumima za ravnozemljaše, antivaksere i pobornike teorija zavjere. „vejkap pipl“.
I za kraj spomenimo još i glumce. Moram priznati da je lijepo ponovo vidjeti i Keanu Reevesa kao Neo-a, ali i dalje genijalnu Carrie-Anne Moss, koja kao Trinity nije nimalo izgubila na svojoj svježini.
Ostatak likova, osim Neil Patrick Harrisa koji je pomalo iritantan, ne toliko svojom krivnjom koliko likom kojeg glumi, teško da ćemo pamtiti nakon filma.
Čak niti predvodeću Jessicu Henwick, koju ovdje niti modro obojena kosa ne spašava bezličnosti, uz nasilno diversity androgeni izgled s političko korektnim #wake dosadnim ozračjem i umjetnim heroizmom kao iz partizanskih filmova, brzo će ishlapiti iz sjećanja nakon odgledanog filma.
Iskreno mi je žao inače dosta dobroga glumca Jonathana Groffa, kojeg je bio užitak gledati u „Hamiltonu“ kao već polu-ludog ali nemilosrdnog Kralja Georga, ili pak stoičkog genijalnog FBI agenta u seriji „Mindhunter“, ali ovdje kao inkarnacija Agenta Smitha, jednostavno se neuvjerljivo gubi u flashbackovima nedostižne karizme Huga Weavinga.
Uostalom konačni uzvik „Mister Anderson!“ toliko je neuvjerljiv, ali barem manje iritantan, jer tada prestane Nea oslovljavati sa „Tomo“ (sic!).
Zašto se ni Weaving niti Laurence Fishburne kao Morpheus nisu vratili kako bi reprizirali svoje uloge, iskreno, nisam želio niti guglati.
Morpheus je, ukoliko slijedimo priču pognuo u računalnoj igri koja slijedi događaje nakon prve trilogije filmova i ovdje se zapravo pojavljuje kao idealizirani računalni konstrukt, ne kao čovjek kojega smo nekada poznavali. A Yahya Abdul-Mateen II je tu sasvim solidno odradio zadanu ulogu, iako i suviše zarobljen u copy/paste maniri originala koji mu se uporno nameće u parodijskom smislu, što će shvatiti svi koji film pogledaju.
Međutim vrlo uskoro i on biva žrtva užasnog neuvjerljivog CGI računalnog efekta, na razini fejlova Green lantern.
Od ostatka ekipe spomenuti ćemo tek reda radi i pojavljivanje Jade Pinkett Smith, ali nažalost i Lamberta Wilsona čija je sadašnja parodija nekadašnjeg lika Merovingiana i više je no nekoherentno otužna.
A od ostatka ekipe… hn..ne, već smo ih zaboravili.
Ostali su nam u gorkom sjećanju tek prebjegli „Sentials“ roboti koji ovaj puta izgledaju kao raznježeni bojleri koji ispuštaju zvukove poput cvileža šumskih životinjica, što je dovoljno da se čovjek zapita, zar je Warner bros prodan Disneyju umjesto Fox-a?
U cijelom ovom čušpajzu jedini tračak iskupljenja filmu skoro da nudi misao koja potječe još iz Platonova Symposiumua, objašnjavajući nam da za sreću svatko od nas traže svoju drugu polovicu koju ju u nekom prošlom životu izgubio. Inspiraciju je Lana navodno pronašla u, kako smo spomenuli gubitku voljenih roditelja.
Tako i naši nesuđeni ljubavnici Neo i Trinity kroz svoju ljubav doslovno održavaju trenutnu instancu Matrixa na životu, jer …hm… zaljubljeni – daju više struje?!?!
Ali nemojte se odmah raznježiti u pomisli kako ljubav sve pobjeđuje i ujedinjuje žene i muškarce, kao suverene. Ovo je ipak Holywood 2020/2021 i u sveprisutnoj „wake” maniri nedopustivo je da jedan muški bude dominanti spasitelj pa makar imao prizvuk Neo ili The One.
Neo doduše spašava stvar u krajnje nemaštovitim makljažama gdje martial arts i perfektan rad kamere originala ovdje zamjenjuje generički CGI i eksplozije koje Neo ničim izazvan jednostavno blokira, CGI efektom. Jedini razlog toj mogućnosti je… da je tako napisano u scenariju, a prekopirane scene iz originala nemaju baš nikakvu funkciju niti težinu, osim osjećaja kako je sve površno i umjetno.
No u finalnom obračunu Neo gubi svoj mesijanski Mojo i Trinity je ta #metoo heroina koja spašava stvar kako bi imali priliku vidjeti i najdosadniji generički bla…bla svršetak.
I na kraju, možemo li vam preporučiti ovaj film? Baš i ne. Iako da pročitam identičnu recenziju i dalje bi ga išao pogledati, tek toliko da se i sam uvjerim. Ne radi nepovjerenja, nego iz same činjenice koliko mi je značio originalan film iz 1999. I nada da je Lana Wachowski ipak u stanju još držati franšizu na životu. Nažalost i više je nego očito da sam imao više optimizma nego njezina… hm… sestra koja ovaj puta nije htjela dijeliti niti redateljsko scenarističku stolicu niti optimizam.
U originalom “Matrixu” dobro smo shvatili kako crvena tableta koju smo kolektivno popili, pokazuje neke dublje istine i ostavlja sasvim gorak okus i suviše dugo u ustima nakon ogledanog filma, dok misli još godinama nastavljaju fliper u glavi.
Ovdje se tek možemo pitati stvari poput, kako to da Intruderi (uljezi, op.a.) koji iz stvarnog života hakiraju u “Matrix” ne shvaćaju da su zapravo hakirali u Neovo računalo, unutar “Matrixa” i ne doživljavaju razliku između koda računalne igre i onoga što Neo unatoč svome PTSP-u I dalje smatra stvarnim životom, i znači li to da je novi Morpheus zapravo NPC iz VR pucačine koji također ne razlikuje barijeru između ta dva svijeta i ako funkcionira i u igri i u Matrixu i u našemu svijetu… nije li onda sve skupa zapravo i dalje… Matrix?!
postoji li uopće – stvaran svijet u filmu, kad nam već govore još od drugog dijela, da izbor zapravo i ne postoji?! Jesmo li upravo hakirali “Matrix” ili je sve tek „a glitch in the matrix” unutar deja vu osjećaja?
Dali je to skriveni kontekst ili tek rupa u šlampavom scenariju?!
Nažalost, pilula koju nudi „Matrix Resurrection“ je ona koja Alisi daje majka u znamenitoj pjesmi Jefferson Aeroplana i ne čini baš ništa. Jedino što nudi je generička ispraznost, toliko loše parodirana baš poput pjesme kojom film završava, i koja služi očito tome tek da nas posjeti na pjesmu kultnog banda „Rage Against the Machine“ kojom je prije dva desetljeća završio originalan film. Tužno.
Jedino što vam stvarno možemo savjetovati jest da ukoliko nekim nerazumljivim slučajem do sada niste, svakako pogledajte originalni film “Matrix” iz 1999. godine. Film koji unatoč svom proteklom vremenu i uz ponovo gledanje i dalje djeluje intrigantno, svježe, zanimljivo, suvremeno, kao da je tek nedavno snimljen.