Nije htio komentarisati rečenicu, stav, niti odgovoriti na brojne prozivke. Reakcije možemo podijeliti na dvije grupe – prvu u kojoj su intelektualci, javne osobe, ljudi na vlasti, svi su reagovali s potpisom svog imena i prezimena i drugu – u kojoj ima političkih trbuhozboraca. Ta druga grupa je jedva dočekala ovakav ispad da uzvrati Kljuiću zbog nekih njegovih drugih stavova, sjećanja na ratne drame, dogovore i sporazume. Kljuić je svjedok, opasan svjedok. To je naš mentalitet – da bih ti se osvetio, čekat ću tvoju grešku ako treba i do tvoje 83 godine života i negirati sve tvoje do 83 godine. Postoji i treća grupa – generali. Oni se ne kriju iza mahrame, marame, pokrivene žene, već jasno kažu da ih je Kljuić ponizio. Reagovali su i prozvani pojedinci, Zlatko Miletić, pogođen nagađanjem da li je Hrvat ili baš i nije. Postoji i četvrta – apsolutno tiha grupa, najbrojnija – oni koji ne reaguju. Kako znamo?
Nikada jedan intervju nije bio manje gledan na YouTube-u, za sada samo 70.000 pregleda, a da je izazvao više reakcija. Dakle, ogromna većina šuti, a malo i gleda. Naravno, ostajemo pri stavu sinoć izrečenom predsjedniku Kljuiću – svako ima pravo da se oblači, dodajemo i svlači, svako ima pravo na svoj izbor, način života, demonstraciju vjere i uvjerenja, sve dok to nije agresivno prema drugom, drugačijem. Pokrivaju se i muslimanke i katolkinje i pravoslavke i neka ih, no, Bogami i otkrivaju, i neka ih. Tako dođemo do ključnog problema zbog kojeg toliko reakcija: ako neko ima pravo da se pokrije, ima li neko pravo da kritikuje? A, onda, ima li pravo neko da reaguje na kritiku? Ima, naravno. Svi. Htjeli smo demokratiju, e, pa, dobrodošla nam. Neka cvjeta tisuću cvjetova demokratije.