Međunarodna zajednica je bila zgrožena kad je Rusija za jedan dan ispalila 50 raketa većinom po civilnim objektima Ukrajine. U toku rata ruska vojska uništila je ogromnu količinu stambenih zgrada, od oko tri hiljade škola, gimnazija, dječjih vrtića, visokih škola i sveučilišta, 800 bolnica i medicinskih ambulatorija.
To može uraditi samo Vandalska vojska.
I evo kao ne pati samo Ukrajina, već odjednom je pala i jedna raketa u ruskom gradu Bjelgorodu, koju je srušila protiv raketna obrana grada. Odmah u glavu dolaze i slučajevi dizanja u zrak stambenih kuća u septembru 1999. godine u Moskvi, Volgodonsku i Bujnaksku.
U to doba Vladimir Putin bio je tek proglašen od strane predsjednika RF Borisa Jelcina kao njegov nasljednik i zauzeo poziziju predsjednika vlade, na koju je došao sa dužnosti predsjednika FSB (ruski KGB).
Prethodnu dužnost Putina preuzeo je njegov stari prijatelj Nikolaj Patrušev iz perioda službovanja u Leningradskom KGB i poslije u gradskoj upravi u doba banditskog Peterburga. Ali u to vrijeme Putin je bio slabo poznat ruskim građanima i tako se trebalo i prikazati njegovu odlučnost u borbi sa neprijateljima u Rusiji.
I tu se dese iz vedra neba tri terorističkih napada na civilno stanovništvo.
Mladi premjer pokazuje ozbiljnost u potrazi za izvršiteljima, jasno uz pomoć FSB, mada naravno krivi teroristi su bili pronađeni i kažnjeni. I to pod razlogom za početak Drugog čečenskog rata, koji je brzo dobila ruska vojska, gdje Putin pokazuje odlučnost u djelovanju i rukovodstvu vojne operacije. Na inspekciju događaja na sjevernom Kavkazu on tada dolazi kao pilot borbenog lovca i ruski građani bivaju gotovo šokirani takvim uvjerljivima potezima i zatim dolazi odlučna pobjeda na predsjedničkim izborima.
Rusija je opet dobila čvrstu ruku na vlasti.
Sve bi bilo dobro, ali poslije bježanja niza agenta iz ruskih sigurnosnih struktura na stranu NATO-a oni potvrđuju sumnje mnogih međunarodnih analitičara da dizanje u zrak stambenih zgrada (kad je poginulo preko 300 ruskih civila) je stvar koju je uradio FSB, gdje su krvavo čistili Putinu ulazak na vladin Olimp.
Kako i sada vidimo temeljito i na duže staze.
Čak u jednom govoru tadašnji predsjednik Ruske Dume G.Seljeznjov spomenuo je teroristički napad u Volgodonsku za nekoliko dana prije kad je bio izvršen u septembru 1999. g. Sada Nikolaj Patrušev, koji obnaša dužnost tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu RF smatra se jednim od mogućih političkih nasljednika Vladimira Putina.
Napokon Evropa obraća pažnju na djelovanje ruske propagande u sredini društva evropskih nacija. Tužno je konstatirati da građani Ruske Federacije koji na stalnom boravku u evropskim zemljama u svojoj većini prihvataju pripovijetke moskovske propagande i otvoreno, a sada više skriveno podržavaju agresivnu politiku Kremlja.
Neki zapadni intelektualci žele razdijeliti djelovanje Kremlja i rusku kulturu, i sam odnos prema kojoj javno pada sa svakim sljedećim Z-lodjelom ruske vojske u Ukrajini. Tako je i njemačka ministrica kulture izjavila da Putin ne može od Evropljana oduzeti Čajkovskog i Čehova.
To je fundamentalno nerazumjevanje situacije.
Ako Putin uspije u Ukrajini i krene dalje u Evropu on će vama oduzeti ne Čajkovskog i Čehova, nego i vaše živote. A u ovoj okupatorskoj vojsci će potpomagati većina pripitomljenih na evropskom tlu ruskih građana.
I negdje u njemačkom Bradenburgu ruska okupatorska vojska poslije svog dolaska će organizovati referendum o pripajanju zemlje Ruskoj Federaciji kao u ukrajinskom Krimu u martu 2014. g. i sada planiraju to u Hersonu i Donbasu.
I doći će na ovaj referendum ruski građani koji privremeno tamo žive, baš onako kako je i bilo na Krimu. Možete zamisliti da na referendumu o odcjepljenju od Ukrajine koji je bio organiziran za 12 dana pod cijevima ruskih pušaka glasovali su ruski građani, koji su bili dovezeni iz RF da oni navodno kao domaći Krimljani protestiraju protiv Kijeva. Poslije su oni dolazili na birališta sa ruskim pasošima i glasovali za odcjepljenje Krima od Ukrajine! Takva predstava može biti organizovana čak i u Bradenburgu kao staroj teritoriji Prusiji.
Moskovski propagandisti će reći da je ovo je historijski ruski teritorij samo uz dodatno slovo P ispred riječi Rusija. I dugo ćete dokazivati da Prusija nije Rusija, da je to jasno baš kao dan i noć, a Moskva će vama odgovoriti da se tako dopunjavaju jedno na drugo. Tako da ne savjetujem njemačkoj ministrici kulture da se previše zauzima za Čajkovskog i Čehova.
Čak će i to biti iskorišteno Kremljem kako oni navodno dolaze na svoje.
Siguran sam da će dođe vrijeme i da niko neće sumnjati da li je potrebno promovisati Čehova i Čajkovskog. Čak i Ukrajinci neće se njih nikad odreći. Ipak Čehov je živio u Taganrogu, koji je do 1926. g. bio u sastavu Ukrajine i u njegovoj porodici tj. Kući uvijek će se govorili ukrajinski jezik. Čajkovski po tatinoj liniji je imao pradjeda Zaporoškog ukrajinskog kozaka. Ali, u ovo vrijeme trebamo završiti stvar sa opasnim moskovskim režimom.
Za sadašnji Kremlj ruska kultura tek ima oružje za promovisanje agresivnog rusizma kao ruskog fašizma i ruskog svijeta.