“Na Kosovu je došlo do zaoštravanja situacije. Ko dobro prati događaje će reći da su sva dešavanja za očekivati. Pozicije oficijelnog Beograda kao i kosovskih vlasti nisu se promijenile. Izjave predsjednika Srbije, Vučića ili kosovskog premjera Kurtija nisu bili van logičkog reda razvoja događaja. Ima jedna izjava koja mora bit više propraćena u širokoj javnosti. Parlamentarni poslanik iz stranke na vlasti u Srbiji, Vladimir Đukanović izjavio je da ¨sve čini da Srbija bude prinuđena da krene u denacifikaciju Balkana¨.
Teza denacifikacije ukrajinskog naroda jedna je od glavnih u kremaljskoj propagandi, koja želi objasniti svojm stanovništvu i međunarodnoj javnosti da ruska vojska nije došla sa primitivnim ciljem prigrabiti tuđe teritorije, nego se boriti sa takvim zlom kao nacizam u Ukrajini. U pojmovniku Moskve svo stanovništvo koje ne podupire dolazak ruskih agresora na ukrajinski teritorij su nacisti, tako da se denacifikacija svodi na barbarsku deukrajinizaciju, uništenja svega što se odnosi na ukrajinsku državnost, narod, čitavu historiju. Međunarodna javnost od prvog dana ruske agresije nije prihvatila moskovski izgovor o navodnoj denacifikaciji Ukrajine gdjesu građanske slobode za stanovništvo u standardu zemalja EU i NATO. Takvo nešto slično Rusija je imala vrlo odavno u doba predsjednika Jelcina, ali sve to prije više od dvadeset godina kada je počela gubiti, postavši zemljom diktature i kršenja ljudskih prava i sloboda. Praktički u zemlji vlada ideologija ruskog fašizma odnosno rusizma koja se razvila u zadnje godine iz bolje labave varijante kremaljske propagande –politike širenja ruskog svijeta. Apsolutna većina političara iz glavnih europskih gradova slaže se da najprije denacifikacija mora proći u čitavom ruskom društvu, koje je zaraženo idejama šovinizma, mržnje prema drugim nacijama posebno ukrajinskoj, traženja posebnih uvjeta života za sebe na međunarodnoj areni neuzimanja u obzir interesa drugih naroda, zazivanje uništenja svih onih koji ne prihvataju ruski stav i bore se za svoje interese.
Može li i Srbija krenuti u rat protiv svojih susjeda koristeći termin denacifikaciji za pokriće svog vojnog napada kako je to uradila Moskva u odnosu na Ukrajinu? Čisto sumnjam. Prvo, Srbija nije Rusija ni u geopolitičkom, ni u vojnom odnosu. Puno stanovnika Srbije radi u zapadnim zemljama i oni su objektivno protiv izazivanja rata u regiji, koji je već bio vrlo krvav u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, razina podrške agresivne politike Putina u Beogradu sada je veća od pristaša europskih integracija. Količina radikalnih glasača na izborima je dosta visoka i u prosjeku puno viša nego prosječno u regiji, što nije dobar signal. Ideje revanšizma često se podgrijavaju u srpskim društvenim i političkim odnosima. Tako što ranije svjetsko demokratsko društvo zatraži od Rusije sprovođenja denacifikacije kod sebe i organizovanje rada posebnog međunarodnog tribunala za zločine u Ukrajini, to će biti dobar signal za radikale na zapadnom Balkanu da ruska ubistva nitko ne toleriše i za sve zločine posebno ratne, dođe visoka naplata. Ako je slučajno neko zaboravio suđenje i sudske odluke Haaškog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.
Rusija je sada bahata, drska i opasna u svojoj politici na međunarodnoj areni, tako da za pozive poštovanja međunarodnog prava kod Moskve nade nema. Kremlj dobro razumije samo jezik čvrstog evropskog stava prema ruskoj agresiji i politike ratnog obuzdavanja teritorijalnih osvajanja tuđih teritorija. To bi sigurno ohladilo takve kao što je Vladimir Đukanović, koji u duhu ruske propagande piše da ¨umjesto da budu sretni da Srbija ima kapacitet da im pomogne u denacifikaciji, oni se bune protiv iste… Kako god, denacifikacija je nešto što je neophodno i edukativno, a Bogu hvala Srbija će svakom pomoći da istjera nacizam¨.
Jasno je da Srbija mora prije svega pomoći sama sebi. Beogradom i Novim Sadom šetaju se pristaše ruskog rata i ubistva ukrajinskog stanovništva, noseći simbole Z-la. Još čudnije je kad se ljudi koji se orijentiraju se na Dražu Mihajlovića, koji oficijelno u svijetu nikad nije bio prihvaćen kako borac sa nacizmom, daju lekcije drugim. To je produžetak sadašnje moskovske politike, koja govori da se navodno bori sa nacizmom, a sa druge strane slavi Bijelu gardu, koja je u Drugom svjetskom ratu služila u postrojbama SS i zvjerski ubijala antifašiste. Samo spomenimo 15. korpus SS koji je djelovao na Balkanu štiteći željezničku prugu Atena-Beč. To su bili donski i kubanski kozaci koji su žestoko ubijali antifašiste. Ruska vanjska pravoslavna crkva stavila je lik svetosti na krvave zapovjednike ruskih kozaka generala Krasnova i Škuro. Za Putina, bjelogardisti generali Denikin i Kolčak su heroji, a njihovi vojnici su u Drugom svjetskom ratu žestoko branili nacizam.
Vladimir Đukanović podržava rusku agresiju, a ne zna da je baš ukrajinski narod najviše doprinjeo od svih Europljanau pobjedi nad hitlerovskom Njemačkom imajući deset miliona poginulih i 14 miliona demografskih žrtava. Niko ne može zaboraviti da su Beograd od nacista oslobodili borci Treće Ukrajinske fronte koja je imala u svojim redovima 60% etničkih Ukrajinaca. Ako bi bili živi ovi veterani, koji su oslobađali Beograd, oni bi stavili Putina na raspelo za okrivljenje ukrajinskog naroda u nacizmu. To moraju razumjeti političari u Srbiji i ne nasjedati na antiljudsku rusku propagandu. Ubice mirnih ljudi i oni koji njih podržavaju ne mogu se boriti sa nacizmom. Oni su jednostavno i sami nacisti.”