U Beogradu portal „Novosti“ stavio je skandalozan intervju svog novinara, koji je specijalno doputovao u privremeno okupirani Donjeck da razgovara sa Denisom Pušilinim – vođom tzv. tvorevine „Donjecke Narodne Republike“, koja je nastala 2014. godine, kada su ruski „dobrovoljci“, a u stvari vojnici jedinica posebne namjene i ruski kozaci s oružjem u rukama upali na teritorij Ukrajine u regiju Donbas da bi isprovocirali na pobunu promoskovske snage. Predsjednik Viktor Januković, koji je porijeklom iz Donbasa, a koji je pobjegao iz svoje zemlje i od svog naroda, zatražio pomoć od Ruske Federacije, koja je odmah uputila svoje vojnike bez oznaka da okupiraju ovaj dio ukrajinskog teritorija.
Donbas je skraćenica od Donjeckog ugljenog bazena. On obuhvata pola Donjecke i pola Luganske oblasti Ukrajine, širi se na istočni dio ukrajinske oblasti Dnjepropetrovsk i nešto ulazi u susjednu oblast Rostov koja je već u Ruskoj Federaciji. Doduše, taj teritorij do 1926. godine isto je bio u sastavu Ukrajine, ali boljševici u Moskvi su tada odlučili da treba proširiti okvire ruske regije Rostov na trećinu površine. Tako ogromni prostori duž Azovskog mora sa centrom u Taganrogu i istočni teritorij Donbasa bili su pripojeni Ruskoj Federaciji. Naravno da Kijev niko nije pitao, to je bila partijska odluka boljševika, koji su smatrali da o svemu u SSSR-u odlučuje Kremlj. Tako Moskva uvijek šuti o tome da 1926. godine pridobila ogromne prostore ukrajinskog teritorija i uvijek se buni kada je riječ o tome da su isti boljševici oduzeli od Ruske Federacije Krimski poluotok i pripojili ga Ukrajini. Tada je razlog bio očigledan. Devet godina poslije Drugog svjetskog rata Krim potpuno stagnirao u okvirima Ruske Federacije. Postao je jedan od najdepresivnijih regija. Osim toga krajem maja 1944. godine poslije oslobođenja Krima od njemačke okupacije borcima Četvrte Ukrajinske fronte na poluotok je došlo nekoliko desetina hiljada vojnika zloglasnog MGB – Ministarstva sigurnosti i unutrašnjih poslova koji sve domicilne Krimske Tatare istjerao iz svojih kuća i nasilno deportirao u Centralnu Aziju – Uzbekistan i regije Urala. Umjesto nezakonito deportiranih Krimskih Tatara Moskva doselila je na Krim ljude sa različitih regija Rusije, tako vještački stvorivši prevagu ruskog stanovništva na poluotoku. Samo ruski doseljenici su živjeli u drugim klimatskim uvjetima i nikako se nisu mogli snaći u poljodjelstvu južnih pokrajina. Tako Ukrajina, jug koje sličan u poljoprivredi sa Krimom morala naučiti pridošle Ruse kako živjeti u novim zemljopisnim uslovima. Osim toga, Krim je faktički već bio u sastavu Ukrajine 1920-1921 godina, a historijski je bio ekonomski vezan za jug Dnjepra i Kijev tokom zadnjih hiljadu godina.
Teritorije sadašnjih Donjecke i Luganske oblasti u 15.-18. vijeku bili su vezani sa Zaporoškim kozacima (sjeverni dio) i Krimsko Tatarskom državom (južni dio). Krajem 18. vijeka ove prostore je anektirala Ruska imperija. Poslije Drugog svjetskog rata apsolutna većina ove dvije ukrajinske regije bila je sastavljena od ukrajinskog stanovništva. Ali krvavi rat donio je ogromni gubici u ljudstvu i u pedesetim godinama prošlog vijeka Kremlj se odlučio za veliku gradnju mnogih fabrika metalurgije i mašino gradnje na Donbasu da bi efikasnije koristio ogromna nalazišta ugljena. Moskva je odlučila da u ovu regiju preseli značajnu količinu ljudi – budućih radnika na rudnicima ugljena i kombinatima metalurgije. Kremlj je dozvolio da sve porodice osoba koji su odležali u zatvoru za kriminalna djela mogu legalno doći na Donbas iz Sibira i drugih kaznenih ustanova poslije završetka termina osuđivanja.
Na ukrajinski Donbas bila je doseljena ogromna količina ljudi iz drugih regija SSSR-a, koji su doputovali poslije robije. Tako na Donbas došla je porodica Viktora Janukovića poslije izdržavanja kazne njegovog oca za kolaboracionizam sa nacistima u Bjelorusiji. Izgleda da i obitelj Donjeckog secesioniste Pušilina također se preselila u Ukrajinu u pedesetim godinama iz ruskih regija o čemu svjedoči i njegovo rusko porijeklo. Ruske obavještajne službe uvijek su radili na Donbasu prije svega sa etničkim Rusima koji nisu domicilni narod. Rusi po porijeklu lakše vjerovali u priče o ruskom svijetu, a kasnije i ideologiju dominiranja ruske nacije koju izmislio fašista Aleksandar Dugin. Zato se postavlja pitanje kako vođa separatista Donjecka postao je pozitivan lik u srpskom mediju. Novinar “Novosti” je spomenuo da video Pušilina gdje je on pozdravio srpski narod i osudio Kosovo dobio je tri miliona pregleda. Vrlo interesantno kako separatist koji traži secesiju od Ukrajine osuđuje samostalnost Kosova. Ova besmislenost u koju su povjerovali ruske pristaše u Srbije nema granica. Secesionista iz Donbasa gdje pridošlog ruskog stanovništva ima manje od 30% osuđuje etničke Albance koji kao domicilni narod (direktni potomci Ilira) imaju 90% svoje etničke populacije Kosova. Ukrajina ne priznaje nezavisnost Kosova iz niza razloga, ali takvo ponašanje dijela srpskih medija i političara koji podržavaju secesiju tzv. Donjecke narodne republike postavlja mnogo pitanja. Srpski dobrovoljci su ratovali protiv ukrajinskih oružanih snaga na Donbasu, a za ovo opasno krivično djelovanje morali bi dobiti oštre, a ne blage pravne odluke. Nema smisla govoriti o Miloradu Dodiku koji se čak usudio darovati pravoslavnu ikonu, ukradenu iz narodnog muzeja u Lugansku ruskom ministru vanjskih poslova Lavrovu. Poslije ogromnog skandala Lavrov je morao vratiti Dodiku ukradenu ukrajinsku ikonu, ali ovaj nije nju vratio Ukrajini. Dodik često voli govoriti o stradanjima pravoslavaca u Bosni, ali nikad ne spominje ogromna stradanja pravoslavnih Ukrajinaca od najezde ruskih okupatora.
Novinar Novosti „zaboravio“ je spomenuti čitaocima da Pušilin je državljanin Ruske Federacija i član stranke Jedistvena Rusija koja je na vlasti u Rusiji. Kriminalac Pušilin je u međunarodnoj potrazi za počinjene zločine i mora biti uhapšen ako izađe van ruskih granica, čak i u Srbiji. Ako neko želi to provjeriti neka pozove Pušilina za drugi intervju u Beograd.