Ukrajinska vojska je već oslobodila tri hiljade kvadratnih kilometara svoje privremeno okupirane teritorije i to uglavnom u istočnoj regiji Harkiva. Ostalo još samo 50 kilometara do granice sa Rusijom da bi čitava ova regija bila oslobođena od ruskih osvajača.
Danas je dan grada Moskve, koja je osnovana 1147. godine sinom Velikog Kijevskog kneza Jurijem koji je dobio nadimak Dolgoruki. To znači da sa dugima rukama prigrabi za sebe što veći teritorij. Grad Moskva je dobio naziv po rijeci na kojoj se nalazi i gdje su oduvijek živjela finsko-ugarska plemena pod imenom Merja, dok su pored bila plemena također finsko-ugarskog porijekla Meščera, Mokša i Jerzja.
Sredinom 8. vijeka na teritoriij sadašnjeg evropskog dijela Ruske Federacije počela su masovno dolaziti slavenska plemena iz teritorije sadašnje Poljske, koja je kao i Ukrajina pradomovina mnogih slavenskih naroda. Tako u regiju rijeke Moskve i južnije dolaze sa istočne Poljske slavenska plemena Vjatiča, a sa njima su također iz ove regije Poljske došla slavenska plemena Radimiči, koji su sebi za život izabrali teritorij sadašnje istočne Bjelorusije i dijelove sadašnjih ruskih regija Brjansk i Smoljensk. Radimiči su došli na prostore gdje su oduvijek živjela plemena Balta – preci sadašnjih Litvanaca i Latvijaca. Druga velika slavenska migracija iz sadašnjeg prostora sjeverne Poljske u sadašnju sjevero-zapadnu Rusiju krenula je sjevernom rutom na istok sredinom 8. vijeka što je geografski više odgovaralo za put. Tako je bio kolonizirani široki prostor oko sadašnjeg Novgoroda, koji tada još nije postojao, a tamo su došli poljski plemena pod nazivom Slovene. Oni su se miješali sa domaćima finsko-ugarskim plemenima Čudj, Vodj, Ižora i Vesj. U sadašnjim ruskim regijama Pskov i Smoljensk gdje je domaće stanovništvo je bilo pola finsko-ugarsko, pola baltsko dolaze također sa sjeverne Poljske slavenska plemena Kriviči. Tako i do sada u Litvi i Latviji Ruse nazivaju samo kao Kriviči.
Sadašnja ruska država vuče svoje korijene od Moskovske kneževine koja je bila formirana kao posebna tvorevina u 1299. godine u doba mongolske okupacije. Sam Jurij Dolgoruki nikako nije prihvatao kulturu domaćih finsko-ugaraca Merja i pridošlih iz Poljske Slavena Vjatiča. On je odrastao u Kijevu, koji je bio najstariji i najveći slavenski grad, po razmjeru treći u Europi. Tako život u šumama i močvarama regije Moskve njega apsolutno nije oduševljavao i on je želio postati kao veliki knez Kijeva. Za to je koristio potporu od finsko-ugarske Merja i lokalnih Slavena porijeklom iz Poljske (Vjatiči). On se na kraju života vratio u rodni Kijev, gdje je i otišao u vječnost. Stanovnici velegrada mu nisu mogli oprostiti izdaju interesa Kijeva na korist Merja i Vjatiča, zato su ga otrovali, a njegov sin Andrej, koji se rodio u regiji Moskve potpuno je prihvatio lokalni mentalitet i opet pokušao uz nagovore Merja i Vjatiča uništiti snagu grada Kijeva. On je prvi od potomaka kijevskog kneza koji see usudio napasti Kijev i spaliti dosta kvartova. Za ovo je Kijevski mitropolit, koji je bio glavni duhovni nastavnik za čitavu državu Rus njega prokleo. Za nekoliko stoljeća nekanonski stvoreni Moskovski patrijarhat proglasio je kneza Andreja za sveca. Tako je od prvih koraka finsko-ugarsko stanovništvo regije Moskve nagovaralo lokalne knezove, koji su vukli svoje porijeklo iz Kijevske dinastije da unište utjecaj glavnog grada Kijeva. To im nije uspjelo, pa je tako Kijev ostao prestonica do 1240. g. kad su ga spalili horde Mongola i Tatara. Ali iskonski slavensko stanovništvo Kijeva nikad nije smatralo regiju Moskve za svoju eventualnu podršku u upravljanju državom Rus. To je bila samo pokorena teritorija koja je plaćala poreze, ali nikad nije podržavala Velikog kijevskog kneza. Zato je vrlo čudno kada su sredinom 18. stoljeća u Peterburg došli lokalni historičari iz Njemačke i smislili priču da je Moskovska kneževina produžila državnu tradiciju Kijeva. Od 1240. godine historija Moskve bila je vezana za mongolske okupatore i državu Zlatna Horda, a Kijev ide na blisku saradnju sa novom državom na usponu – Litvom. Tako još od sredine 13. vijeka Kijev nastavlja orijentisati se na Evropu, a Moskva na nomadsku Aziju, što je i sada vidljivo u oficijalnoj politici Ukrajine i Rusije.
Tako Moskva nikako ne može produžavati tradiciju oduvijek slavenskog Kijeva i druge kijevske države Rus, koja nikako nije Kijevska Rusija. Moskovska država tek 1718 godine sebe preinačila u nazivu i postala Rosija (Rusija). A Moskovljani su postali Rosijani (Ruskije), ali nikako ne Rusi, što je velika smišljena greška u prijevodu.
Za Kijev, koji je osnivan 482 g., dan osnivanja Moskve ne znači gotovo ništa. To je regija koja je od samih početka mrzila i imala zavist prema poznatom gradu smatrajući ga osvajačem tuđih teritorija. Ona je od samih početka bila neprijateljski raspoložena prema autohtonim Slavenima Kijeva i Černigova, koji su pokorili ovu regiju u drugoj polovini 10. vijeka. Moskva ostaje na tome i poslije hiljade godina. Ali mržnja nije preduslov za razvoj nego više za propast. Moskva je postala otadžbina Z-la, koja se želi širiti na susjedne narode. A to je opasnost evropskih razmjera, kojoj moraju svi slobodarski narodi stati na grlo. Zato su prije svega tu Kijev i Ukrajinci.
Na dan grada Moskva dobija „pozdrav“ i poruku iz toliko izopačenog od ruskog bombardiranja grada Harkiv i tek oslobođene Harkivske regije od ruskih agresora. Ova poruka jednostavna – sve svoje vraćamo do milimetra!