Mnogima u svijetu ostaje nejasno zašto rusko stanovništvo mirno pušta svoje rukovodstvo da upada u susjednu državu, da započinje rat. O tome na koji se način informacije plasiraju ruskim građanima i podržavaju li zaista Putina razgovarali smo sa međunarodnim i bosanskohercegovačkim politologom Adisom Bjelićem.
Adis Bjelić je bosanskohercegovački politolog i stručnjak za međunarodne odnose. Rođen je 1996. godine u Rusiji i potomak je bosanskih izbjeglica. Bachelor studij završio je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, dok je master studij završio na Univerzitetu u Sankt-Peterburgu, u Rusiji. Drugi je master studij okončao na Univerzitetu u Bologni, u Italiji. Autor je naučnih radova u kojima je analizirao društveno, političko i ekonomsko stanje u zemljama bivše Jugoslavije, bivšeg SSSR-a, kao i utjecaj evroazijskih ekonomskih i političkih promjena na svjetski poredak.
O političkom sistemu u Rusiji dosta je saznao stječući radno iskustvo u Ministarstvu vanjskih poslova Rusije.
Pročitajte osvrt na dešavanja u Ukrajini Adisa Bjelića.
Kompleks velesile
Šta se dešava u Ukrajini? U Ukrajini se dešava sukob. Ne bih rekao da je to sukob svjetskog razmjera. Pored toga, to je veoma dobar test za zapadnu civilizaciju i, prije svega, za Rusiju zato što je zapadna civilizacija živjela u pobjedničkim uvjetima nakon Hladnog rata. Rusija, koja je nasljednica Sovjetskog Saveza, doživjela je veliki poraz. Ne samo politički, ekonomski, već i moralni. Rusija kao država, ali i njen narod, smatraju sebe velesilom i imperijom i do danas imaju taj kompleks – kompleks velike imperije koja bi htjela da bude velesila, rival.
Evo šta se danas dešava u glavama rukovodstva i ruskog stanovništva.
Šta se dešava u glavama rukovodstva?
U glavama ruskog društva i rukovodstva postoji ideja da Rusiju nisu prihvatili nakon pada Sovjetskog Saveza. I Rusija smatra, kao i rusko društvo, da Zapad na nju gleda kao na prijetnju i da želi da je uništi, što je za ruski nacionalni historijski duh velika prijetnja i izazov. Rusija, u isto vrijeme, prijetnju vidi u Ukrajini, jer je izgubila bilo kakav utjecaj u toj zemlji, a Ukrajina je njen najbliži i najveći susjed sa zapadne strane.
2003. godine Putin je imao ideju da Rusija postane članica NATO-a. Međutim, NATO je to odbio. Putin je to shvatio ličnom prijetnjom, prijetnjom njemu i Rusiji; to je shvatila i većina Rusa. Stoga se vanjska politika Rusije zasnivala na tome da oko svojih granica uspostavi tampon-zonu između sebe i NATO saveza. Ta se zona stvorila zahvaljujući zamrznutim sukobima koji okružuju Rusiju… jer da bi država ušla u NATO – ona mora imati teritorijalni integritet i riješeno pitanje granica.
Rusija je zemlja koja ima granice sa Evropom, SAD-om, Japanom i Kinom. Kroz historiju, Rusija nikada nije imala saveznike. Uvijek je sama rješavala probleme, pa je tek onda nalazila saveznike. I kada je pokušala da se integriše u zapadni svijet, nije bila prihvaćena kao velesila. I Rusija je, nakon neprihvatanja, počela graditi svoju vanjsku politiku.
Od 1991. godine, nakon raspada SSSR-a, Rusija se veoma brzo uklopila u međunarodno tržište i postala je jedna od vodećih ekonomija. I dalje se nadala da će biti uvažena od strane međunarodnog društva. Međutim, međunarodno društvo u Rusiji nije vidjelo partnera, već jednu od država sa kojom će ono sarađivati. Tu je problem i napravio kompleks imperije koji vlada u Rusiji. Iako danas možda i nije dostigla tu veličinu koju je imala nekada, treba uzeti u obzir da je za samo trideset godina prešla od planske ekonomije na totalni kapitalizam.
Sada su svi počeli Putina nazivati diktatorom, ali ako pitate ruskog čovjeka šta misli o Putinu, prvo što će vam reći da u posljednje vrijeme ima problema. Ali ako nastavite pričati, shvatit ćete kakva je bila Rusija nakon pada SSSR-a: imala je unutrašnjih problema. Sve do 2000. godine, u Rusiji je vladala opasna politička nestabilnost. To možemo vidjeti i na primjeru Čečenije i Tatarstana koji su devedesetih godina sami sebe imenovali državama i potpisivali ugovor za ulazak u Rusiju uz svoje uvjete. Tada niko nije želio da podrži Rusiju u očuvanju njenog teritorijalnog integriteta. Historijski, Rusi ne znaju živjeti i snalaziti se u demokratiji jer kroz cijelu svoju historiju nikada je i nisu imali. Prelazili su iz carskog režima u sovjetski. I kada je pao SSSR – i Rusi su dobili demokratiju… tada je započeo potpuni haos. Ali 2000-tih godina dolazi Putin.
Ukrajina se našla usred civilizacijskog procesa u kojem se svijet promijenio. Prije je svijet bio bipolarni, kasnije je postao jednopolarni. Sada je postao ne bipolarni, već multipolarni. I vidimo zapadne zemlje koje se trude sačuvati svoj utjecaj na svjetskoj sceni. Ali vidimo isto tako i Kinu koja želi da vodi svoju politiku, ali bez konflikta sa Zapadom. I danas kada pitate običnog ruskog čovjeka šta se danas dešava u svijetu, reći će vam da teče rat između Rusije, kako bi ostala velesila, i Zapada koji hoće da se maksimalno približi ruskim granicama i da NATO na ruskim granicama postavi projektile.
Ukrajina je postala žrtva cijele igre u kojoj su još 2000-tih godina bili izgubljeni dijalog i razumijevanje. I danas smo došli do te tačke da se – iako žele – ne mogu vratiti nazad i popustiti te je žrtvom svega toga postala Ukrajina. Rusija ne želi da ulazi u rat sa članicama NATO-a i NATO ne želi da ulazi u rat sa Rusijom. U prilog tome može poslužiti činjenica da SAD šalje Ukrajini oružje pod uvjetom da se to oružje ne koristi na teritoriji Rusije.
Pitanje Krima
Stajalište Ukrajine je dobro poznato. To je bila okupacija za vrijeme ukrajinskog preživljavanja političke krize. Ali evo kako na to gleda Rusija: u Ukrajini se desio državni udar koji Rusija smatra nezakonitim jer je došla prozapadna vlast.
Prije ove revolucije, Ukrajina je bila podijeljena unutar sebe. Postojao je zapad i istok Ukrajine. Zapad Ukrajine, koji je govorio ukrajinskim jezikom, i istok, koji je govorio mješavinom ukrajinskog i ruskog i/ili na ruskom jeziku. Sada su te prepreke prevaziđene unutar ukrajinskog društva zato što se Ukrajina po prvi put – u svojoj relativno kratkoj historiji nezavisne države – ujedinila protiv zajedničkog neprijatelja. Ali da se vratimo u 2014. godinu.
Krim je jako važna geostrateška tačka i Rusija je plaćala veliku sumu novca kako bi svoju flotu držala na Krimu i dok je bio u sastavu Ukrajine. Kada stanete na kraj poluostrva, možete dobro vidjeti tursku obalu. Historijski se odredilo da ko kontroliše Krim – taj kontroliše Crno more. Rusija je tu vidjela prijetnju jer je dobro razumjela da je u potpunosti izgubila vlast u Ukrajini.
Na Krimu je bilo mnogo lakše izvesti aneksiju, odnosno zauzimanje te teritorije zato što je osamdeset posto krimskog stanovništva govorilo ruski jezik i na Krimu se odvijala većina ruske historije, poput odbrane Sevastopolja, rusko-engleski rat… Krim je Rusima bio poput Kosova Srbiji. I veoma je teško objasniti ljudima u Srbiji da je Kosovo nezavisna država i da više nije Srbija. Isto tako, teško je objasniti ljudima u Rusiji da će na Krimu stajati brodovi NATO-a. Ali za razliku od Krima, na Kosovu su Srbi danas manjina, dok je na Krimu većina ruskog stanovništva koje je patriotski nastrojeno ka Rusiji.
Rusiji je odgovarao Janukovič jer je držao neutralnu poziciju. I Rusi su zatvarali oči tokom njegovih afera i aktivne korupcije; gledali su mu kroz prste! Ali dok su mu gledali kroz prste, nisu radili sa stanovništvom; prepuštali su komunikaciju sa stanovništvom na način koji je bio svojstven Evropskoj uniji i SAD. To su meke sile. I dok je Zapad koristio meke sile, Rusija je bila uvjerena da ima podršku stanovništva koje govori ruski jezik.
Zašto je Rusija baš sada napala Ukrajinu?
Zapad i Rusija plaše se jedno drugog, ali i pomalo ispipavaju teren. Niko ne igra „all in“ jer su i jedna i druga strana nuklearne. Vojno gledajući, zapadna granica Rusije je ravnica, a to je velika opasnost. Zato su Rusi i požurili da zauzmu Krim, da bi vojno kontrolisali tu teritoriju.
Sa republikama Donbasa nisu htjeli isti scenarij kao na Krimu. Na Donbasu je ipak miješano stanovništvo, dok je na Krimu većina bila proruska. Oni su iskoristili svoje proruske snage da pokušaju stvoriti u Ukrajini kvazidržavu Novorosija.
2014. godine, proruskim protestima protiv nove političke sile koja je došla nakon revolucije na Majdanu, vidimo tačne linije na mapi. To su bili Lugansk, Donjeck, Zaporožje, Herson, Harkiv, Odesa. Rusija je uzimala te teritorije gdje su Rusi bili dominantni. Ali Rusija nije očekivala da je neće podržati prorusko stanovništvo. Njihov je plan bio da se stvori kvazirepublika koja bi bila unutar Ukrajine; uzela bi oko trideset-četrdeset posto teritorije Ukrajine, a koja bi se prostirala od Rusije sve do Moldavije. Međutim, Ukrajinci su se ujedinili. I Rusi nisu mogli zauzeti Lugansk i Donjeck lokalnim snagama, pa su bili primorani da uđu – vojno nepriznavajući, naravno, da su oni tamo, ali su ušli. Oni su stvorili dvije republike i ako pogledamo Minske ugovore, Rusija je za njih tražila isti status kao što danas imaju entiteti u Bosni i Hercegovini… jer nijedan zakon i bilo koje rješenje ne bi mogli biti prihvaćeni bez njihove dozvole; u Vladi su trebala biti rezervisana mjesta za predstavnike tih dviju proruskih republika. Rusi su pokušali da zauzmu barem ono što su mogli i da sa tim lošim kartama u ruci pokušaju igru okrenuti u svoju korist. Ukrajina je potpisala Minske ugovore, ali nije ih sprovela.
Tada je ukrajinska vojska predstavljala smiješno pozorište: vojska se raspadala, puno je oružja Ukrajina prodala jer se oslanjala na Budimpeštanski sporazum iz 2003. godine kada je predala nuklearno oružje Rusiji, a Rusija, SAD i zapadne sile bile su garancija njenog teritorijalnog integriteta.
Ukrajina nije bila spremna da se vojno bori… ni vojno ni politički ni ekonomski jer su se njoj tada dešavale drastične promjene. I zato je potpisala Minske ugovore; njoj je bilo potrebno vrijeme da se konsolidira, da se izgradi kao država. Rusima je bio potreban mir jer ni oni nisu bili spremni za veliki rat.
Bio je potpisan mirovni sporazum zahvaljujući kojem je Ukrajina dobivala mir, a Rusija je od nje stvarala državu poput Bosne i Hercegovine. Prema njemu su stvorene male republike koje nisu činile ni deset posto njene teritorije, a mogli su blokirati bilo koje zakone. Rusija je time dobila garanciju da Ukrajina neće nikada ući u EU i NATO, a da bi bila sto posto sigurna, preuzela je Krim.
Minski sporazumi nisu bili sprovedeni; Ukrajina je vojno i politički jačala. Možemo razumjeti zašto se ukrajinski vrh tako ponašao i nije htio da sprovede te ugovore, jer bi – u suštini – situacija bila slična kao kad bi danas Vučić priznao nezavisnost Kosova. To bi značilo automatsko gubljenje bilo kakvog političkog statusa za tog političara koji bi to uradio u Ukrajini.
Rusija je tada shvatila: ako ne sad, onda nikad.
Ruska propaganda
Kada je Zelenski došao na vlast u Ukrajini, bio je veoma popularan u Rusiji jer je bio glumac, prikazivao se u kinima sa ruskim glumcima; bio je komičar prvo u Rusiji, pa je tek onda otvorio svoju emisiju u Ukrajini. I Rusi su bili fascinirani time kako obični čovjek može postati predsjednik, a da nije povezan s nekim i nečim. Tada su se u Rusiji pojavljivale različite verzije: da iza njega stoje neki oligarsi jer je ruska vlada pokušavala uvjeriti rusko društvo da je nemoguće da obični glumac postane predsjednik, da uvijek mora biti neko iza. Zato Rusi i kad bi htjeli možda da imaju slobodu mišljenja, da vjeruju u nešto, oni nemaju prostora za to.
Rusi kažu da su u veoma lošem stanju jer, kako sami navode, kad bi sutra htjeli da imaju drugu vladu, a već su zavađeni sa Zapadom, Zapad bi jedva čekao da se promijeni trenutna vlada, da ih uništi kao državu. I zato je Rus „primoran“, da prihvata stanje kao normalno, takvo kakvo jeste. U njegovoj svijesti usađeno je mišljenje: „Ili će Rusija ostati takva kakva jeste, s Putinom na čelu, ili Rusije neće biti.“ I ta se paradigma u Rusiji godinama ponavljala i usađena je u ruskim glavama.
Ali što Zapad više stavlja Rusiju u izolaciju, građansko stanovništvo ostaje unutar svijeta koji se formira od strane državnih medija. U svakoj državi ima ljudi koji podržavaju i ne podržavaju odluku vlasti. Ali ruski građanin u Rusiji danas ne može da se suprotstavi. Treba naglasiti da Rusija danas ima veoma jaku policiju, veoma jaku ekonomiju koja je direktno povezana sa državnim kapitalom.
To je novi primjer u politologiji koji ne možete objasniti, jer u suštini ratuje isti narod ako gledamo u religioznom, jezičkom, pa i kulturološkom kontekstu… samo što Ukrajinci žele svoju državu, dok Rusija želi da vrati svoj utjecaj.