“Američki predsjednik je za svoju posjetu Ukrajini izabrao 20. februar, tačno na devetu godišnjicu ubistva režimom Viktora Janukoviča kada se stotina demonstranata na Majdanu borila za evropski put Ukrajine i pridruženje institucijama EU i NATO-u. Kremlj je potpuno kontrolisao Janukoviča od 2012. godine i dao njemu i bliskom okruženju nalog na ubistvo ukrajinskih demonstranata kako bi tadašnje prorusko ukrajinsko rukovodstvo stavili ispred čina krvavih odluka presijecajući puteve povratka prema politici dijaloga.
Možda sam Janukovič i nije bio zainteresovan u krvavi rasplet događaja u centru Kijeva ali je za ovo zaista bila zainteresovana Moskva koja je i dala Zločinačku naredbu već potpuno manipuliranom tadašnjem ukrajinskom rukovodstvu Kremlja. To je bio čin političkog samoubistva koji je vrlo malo brinuo Rusiju. Ona je skovala plan za vojno oduzimanje Krima od Ukrajine i stvaranje situacije haosa i depresije u ukrajinskom društvu što je bila računica Kremlja.
Moskva je dala nalog Janukoviču da bježi iz svoje zemlje kako ne bi bio rastrgan od strane vlastitog naroda za ubistva mirnih ljudi na glavnom trgu Kijeva. To je izuzetno unikatan slučaj kada šef jedne države ostavlja svoj narod i traži podršku u susjednoj zemlji. To još jednom potvrđuje da on u to vrijeme nije bio politički samostalan u donošenju bilo kojih odluka i morao je slušati naredbe direktno iz Kremlja. To je Moskvi pružalo mogućnost da počne realizaciju plana nezakonite aneksije Krima. Tu Zločinačku odluku Vladimir Putin je donio odmah nakon naloga Janukoviča za bjekstvo iz Ukrajine 20. februara 2014. godine.
Tako je počeo rusko-ukrajinski rat koji traje sve do danas. On je počeo sa ruskim hibridnim napadom na ukrajinski Krim, a moguće je da ovaj rat završi samo povratkom poluotoka njegovom zakonitom vlasniku – ukrajinskoj državi.
U to doba SAD nije odlučno reagovao na rusku hibridnu invaziju i ovoga se dobro sjećaju u Washingtonu. Zato je sada na ovaj simboličan dan u Kijev doputovao predsjednik SAD da pokaže zašto treba ispraviti historijsku griješku koja je dovela do najvećeg rata poslije Drugog svjetskog. Američki predsjednik kazao je da SAD i kompletan demokratski svijet treba da budu uz Ukrajinu do kraja, u smislu pobjede nad ruskom agresijom i kremaljskim Zlom.
Danas su na ruskoj televiziji vrištali da bi u Kijevu trebalo ubiti predsjednika SAD, ali oni koji su malo više posvećeni kazali su da je Washington zatražio dozvolu za dolazak u Kijev.
Kremaljski propagandisti objašnjavali su svom narodu zašto je ovaj dan važan i zašto je viši američki dužnosnik prvi put poslije 15 godina posjetio Kijev.
Informisanje Kremlja tajnim kanalima o američkoj posjeti glavnom gradu Ukrajine da bi izbjegli nepotrebne incidente između dvije najveće nuklearne snage bilo je interpretirano kao traženje dozvole što apsolutno nije tačno. Čak i poslije toga Kremlj je još jednom prikazao idiotizam svoje politike kada su se tokom šetnje ukrajinskog i američkog predsjednika u historijskom centru Kijeva oglasile sirene uzbune za eventualni ruski raketni napad. U Bjelorusiji je tada polijetao ruski vojni avion MIG-31K koji nosi hiperzvučne rakete „Kinžal“ koje ukrajinska proturaketna odbrana ne može oboriti. To je sve bilo na kamerama koje su direktno snimale detalje posjete Joa Bidena Ukrajini.
Oni su skupa sa predsjednikom Volodimirom Zelenskim mirno produžili šetnju pokazujući da se ne boje ruskih prijetnji. Na moskovskim močvarama šef Kremlja se mora bojati jer je počeo neisprovocirani rat protiv Ukrajine i mora odgovarati za svoje Zločine ispred međunarodnog suda u Hagu.
U martu prošle godine Joe Biden je posjetio Poljsku i ruska strana je taj dan provokativno raketirala zapadni prigranični dio Poljske. Ipak, vremena se mijenjaju. Kada je Moskva krenula ratom na Ukrajinu Kremlj je bio siguran da će kolektivni zapad biti uplašen i neće vojno pomagati Kijevu. Naspram takvog uvjerenja zemlje NATO-a i EU ujedinili su se u svojoj podršci Ukrajini. Revizionistička politika Mađarske nije pomogla jer je Moskva na zahtjev Viktora Orbana Budimpešti obećala Zakarpatsku regiju Ukrajine, kao i teritorije niza zemalja koje se usude otvoreno boriti protiv agresivne politike Kremlja. U ovom smislu nije bila sigurna Slovačka. Ukoliko bi Moskva pobijedila Ukrajinu, a Bratislava podržavala Kijev dio Slovačke sa značajnim mađarskim stanovništvom trebao bi otići Budimpešti. U svemu tome nije bila isključena i Rumunija (Transilvanija) kao i Hrvatska (Baranja). Moskva je u svojoj agresivnoj politici računala na Srbiju, jer je tada ona bila van opasnosti mađarskog oduzimanja Bačke, a mogla bi još dobiti Kosovo i RS u slučaju potpune podrške vojne invazije Kremlja, koji je planirao poslati rusku vojsku na Balkan.
Vladimir Putin računao je na blagu poziciju niza političara Bugarske i Hrvatske, a postoji još nekoliko jakih proruskih snaga i u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Moskva je planirala da ih snažno iskoristi u toku svoje vojne okupacije poluotoka. Međutim, sve je krenulo prema ruskom scenariju. Ruska vojska zapela je u Ukrajini i trpe ogromne gubitke. Moskvi je sada potrebna hitna pauza jer se mnogo govori i o navodnom miru, naravno uz aneksiju dijela ukrajinskih teritorija. Tu je u navodnoj potražnji mira u pomoć Rusiji prisočio ikremaljski poslušnik Viktor Orban. Sada je i Kina željna da oglasi svoj mirni plan. Nije čudo što je prije dolaska u Moskvu šef kineske diplomatije prvo doputovao u Budimpeštu. Najviši dužnosnici u Pekingu govore da sukob u Ukrajini polako izmiče kontroli. Prvo to nije sukob, već široki rat. A drug, čijoj kontroli on izmiče? Da li kontroli Moskve, Pekinga ili još nekog? U svakom slučaju SAD i kolektivni zapad žele da se rat u Ukrajini što brže završi i zato vojno pomažu Kijevu, a ne dolijevaju benzin na vatru kao što to kažu u Moskvi i Pekingu. Bez ovog oružja, rat u Ukrajini stvarno bi bio pod moskovskom kontrolom.
Mir je moguć samo u uslovima međunarodnog prava, što usmjerava na princip nedodirljivosti granica, koje je Moskva pokušala uništiti još 20. februara 2014. godine kada je počela vojnu okupaciju Krima. Prema tome, brži završetak ovog rata označava povratak poluotoka Ukrajini i to je suština svega. Sve ostalo je zamagljivanje situacije.”