Nakon što se jutros u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu dogodila tragedija, javnost je zanijemila. Podsjećamo, četrnaestogodišnji učenik ove beogradske škole danas je, oko 8.40 sati, otvorio vatru na školske kolege i nastavnike. Usmrtio je osmero učenika i nastavnicu, a povrijedio još šestero.
Ovakva je tragedija nezapamćena na našim prostorima, a gledano sa psihološkog aspekta – potencijalni uzroci splet su društvenih faktora. Ovo smatra i Nermina Vehabović-Rudež, koja je za FACE govorila o potencijalnim razlozima koji izazovu poriv kod maloljetnika da napadnu.
Razgovarala: Dženeta Rovčanin
Psihologinja Vehabović-Rudež naglašava da postoji širok dijapazon mogućih razloga koji neposredno utječu na delinkventno ponašanje djece i adolescenata i da se taj „korijen problema“ ponajčešće „izvodi“ iz fenotipa.
„Kod maloljetnika ne možemo govoriti o krivičnim djelima. Možemo govoriti o različitim oblicima nasilja. Neki su faktori crte ličnosti, odgoj, traumatska iskustva, ako su bili izloženi nasilju tokom odrastanja, korištenje opojnih sredstava… To su neki ključni razlozi, kao i neke okolnosti u kojima žive, odnosno ako se radi o ugroženim porodicama, gdje ima alkoholizma, nesklada…“, kaže Vehabović-Rudež za FACE.
„Znakovi upozorenja prolaze ‘ispod radara'“
Indiferentnost prema mentalnom zdravlju uzima sve više zamaha, a primat preuzimaju sporedne stvari, za koje se ispostavi da su neposredni uzročnik opterećenja djece i mladih ljudi. Vehabović-Rudež potcrtava da znakovi upozorenja često prolaze „ispod radara“ – i roditeljima i nastavnicima.
„Kad će neki od navedenih faktora presuditi – zavisi od niza okolnosti. Desi se određena frustracija. Znakovi upozorenja su neki koji nam prolaze ‘ispod radara’. Nekad se radi o povlačenju, ljutnji, o agresivnom ponašanju. Teško je to prepoznati jer se roditelji i nastavnici ne obaziru na takve stvari, nego se obaziru na uspjeh. Ako je neko suviše agresivan, onda je on doveden kod psihologa. Potom, imate djecu koja u miru svoje sobe preživljavaju određena teška unutarnja stanja jer se osjećaju depresivno, nesamopouzdano… Da sumiram: sve što je neuobičajeno u odnosu na uobičajeno ponašanje tog djeteta – treba vidjeti odakle to dolazi. Nekad to može biti odnos s vršnjacima, školski neuspjeh, odnos s nastavnicima… Adolescencija donosi niz ‘čudnih’ ponašanja, koja ne moraju biti poteškoće nego razvojne karakteristike, ali treba otići kod stručnog lica i to provjeriti“, kaže Vehabović-Rudež.
„Djecu treba spasiti od odraslih“
Neka istraživanja sublimirala su faze razvoja mozga, te se smatralo da se on u potpunosti razvije do desete ili dvanaeste godine života. Ipak, naučnici tvrde da on u doba adolescencije još uvijek prolazi kroz razvojnu fazu, što dovodi do zaključka da se treba uzeti u obzir i uloga prefrontalnog korteksa, koja ne treba biti ostavljena po strani.
S tim u vezi, psihologinja Vehabović-Rudež pojašnjava za FACE da odrasle osobe snose najveću odgovornost kad je riječ o „dječijem ekosistemu“, potcrtavajući da roditelji trebaju prestati posmatrati djecu svojim „alatom“.
„Faktori rizika su porodična situacija, školska klima, društveno-politička situacija u određenoj sredini… To je jedan ‘ekosistem’ u kojem se osoba nalazi. Tu je najveća odgovornost odraslih i oni to kreiraju. Kažem često da bi djecu trebalo spasiti od odraslih. Odrasli trebaju raditi na sebi, promijeniti percepciju. Trebaju znati da djeci treba podrška, ohrabrenja… Ona nisu alat u njihovim rukama, već im treba objasniti zašto se ide u školu – to nije statusni simbol… Petice nisu ordenja koja se nose na plećima, nego rezultat rada. Poremećen sistem vrijednosti“, kaže ona.
Roditeljska kontrola društvenih mreža neophodna
S obzirom na to da živimo u naprednom digitalnom dobu, djeca su sve češći korisnici društvenih mreža i alata. Roditelji često nisu upoznati sa sadržajem koji oni dijele ili prate, a psihologinja smatra da je kontrola jedan od preduvjeta za unapređenje mentalnog zdravlja.
“Djeca su na TikToku, a roditelj može kontrolisati šta mu dijete radi na mrežama, odnosno moraju prepoznati šta dijete radi. Roditelji se moraju pozabaviti svojim mentalnim zdravljem, kao i nastavnici, da bi se napravili bolji uvjeti za djecu i mlade”, zaključuje psihologinja Vehabović-Rudež.