I pričao s njim i slušao ga i pitao. Kako to da je bio veliki novinar velikog bh. “Oslobođenja” i velikog slovenskog “Dela”, a ipak stalno bio u turističkim zajednicama, savezima…? Odgovor me zatekao: “Lijepa je ova zemlja Bosna.” Pazite, to mi je o Bosni rekao čovjek koji je porijeklom Italijan. Taj Italijan je sinu dao slavensko ime i ostavio italijansko prezime. Nije osoba onaj ko ima samo jedan identitet.
Sakib Smajlović i Zdravko Latal bili su slični. Osim profesionalnosti, skromnost im je bila zajednička. Iako je mogao raditi u bilo kojoj velikoj redakciji, Sakib Smajlovic je iz Srebrenice i Tuzle radio za velike medije. Brat mu je prvi novinar ubijen u ratu, Kjašif Smajlović. Sakib – vjeran Srebrenici, Kjašif – Zvorniku. Sakib – protjeran, Kjašif – ubijen. Čudne simbolike ima u njegovoj smrti. Umro je na Dan novinara. I umro od onoga i sa onim sa čim umiru novinari – srce. Šta je vidio, čemu je svjedočio, o čemu je pisao, s koliko žrtava je razgovarao… nije ni čudo što mu je srce puklo. Zlatni čovjek iz srebrenog grada.
Senad Muminović, košarkaš, Tuzlak, trener, također nestvarno skroman čovjek. 76 koševa je postigao na jednoj tekmi, ali bez ikakvog likovanja. Prvak BiH sa “Slobodom”, igrač reprezentacije BiH, trener klubova koji nemaju šansu, pa im Senad vrati i poziciju i samopouzdanje. Zbog povrede je prerano završio igračku karijeru, ali dvije titule državnog prvaka, tri Kupa države, peto mjesto u Evropi je uspjeh samo takav. Svaki Senad ima neki nadimak; Muminović je imao najrjeđi i najljepši – Sene.