Da portal Žurnal, novinar Avdo Avdić i ministar sigurnosti Dragan Mektić nisu raskrinkali brižljivo pripremanu akciju hrvatske obavještajne službe, svijet je možda baš na Uskrs mogla šokirati vijest o otkrivanju oružja u jednoj od mnogih radikalnih grupa bosanskih muslimana. A to je mogao biti i uvod u novu tragediju BiH, konačnu podjelu zemlje, palestinizaciju Bošnjaka i realizaciju opsesivnog projekta Franje Tuđmana.
Piše: Emir Suljagić
Da je false flag operacija Sigurnosno-obavještajne službe Republike Hrvatske, koja je uključivala i transport i podmetanje oružja u muslimanske selefijske zajednice u Bosni i Hercegovini, uspjela i da je dovedena do logičnog kraja, jučerašnji koordinirani teroristički napadi na Šri Lanci – ko god da stoji iza njih, premda do ovog trenutka niko nije preuzeo odgovornost – mogli su se isto tako dogoditi i u srcu Evrope.
Opseg i stvarni cilj hrvatske operacije mnogo je obimniji i neprijateljskiji nego što shvataju nekompetentni bošnjački i građanski lideri i što vjeruje yutelovski anastezirana bh. javnost. Na stranu nadmeno poricanje i nipodaštavanje hrvatskog obavještajnog rata protiv BiH, ovo je ono što negiraju još samo hrvatska vlada i njeni “delegati” u BiH, kakva je državna tužiteljica Gordana Tadić: visoki zvaničnik SOA-e (navodno Davor Franjić, šef kabineta ravnatelja službe ) vrbovao je, uz prijetnje i ucjene, državljane BiH; dio njih je vrbovan s ciljem tajnog naoružavanja “muslimanskih terorističkih kampova” (njih preko stotinu, prema lažnom izvještaju koji je 2010. godine Ujedinjenim nacijama bez znanja ministra uputio tadašnji i aktuelni zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić) radi fabriciranja dokaza za tvrdnju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović iz decembra 2016. godine (“Treba se suočiti sa činjenicom da se iz tzv. Islamske države u BiH vraćaju tisuće boraca.”).
Uvjerenje da je SOA operaciju pokrenula sa ciljem da pokaže kako su istiniti navodi hrvatske predsjednice o BiH kao utočištu hiljada ili desetina hiljada ekstremista i bivših pripadnika prve terorističke države u istoriji – ISIL-a – nažalost, jeste utemeljeno. No, ono je i nepotpuno: riječ je tek o dijelu jednog te istog plana, dvokrakoj strategiji čiji drugi krak čine diplomatska, lobistička, medijska i obavještajna nastojanja sa ciljem izmjene Izbornog zakona BiH, stvaranja trećeg entiteta i palestinizacije bosankih muslimana kao pretposljednoj etapi “konačnog rješenja” problema postojanja naroda čije i samo postojanje narušava “ kršćanski identitet Evrope”. Riječ je o obrascu ponašanja koji je ustanovljen u trenutku kada je HDZ, odnosno Franjo Tuđman, preuzeo vlast u Hrvatskoj; obrascu koji se početkom agresije na BiH savršeno uklopio u ono sto je nekadašnja uticajna politička direktorica britanskog Foreign Officea Pauline Neville – Jones hladno formulirala kao “ bolnu, ali realističnu restauraciju kršćanske Evrope”. ( Jedini diskontinuitet ovakve hrvatske politike prema BiH predstavljali su mandati hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.)
Prevashodni cilj projekta HDZ-a nije da dokaže da su bosanski muslimani teroristička prijetnja Evropi – to je samo sredstvo – nego da dokaže da je BiH neodrživa kao država i da njeni susjedi, Hrvatska i Srbija, imaju pravo na dijelove teritorije BiH ili, makar, na njeno patroniziranje.
Beskrupuloznost u vrbovanju bh. građana od strane hrvatskih tajnih službi u najekstremnijoj varijanti mogla je uključivati i užasni scenarij u kojem na uskršnju nedjelju u BiH u zrak lete katoličke crkve. To bi bio eksploziv u temelje države Bosne i Hercegovine i njen mogući kraj; uz istovremeni povratak na status haotične geografske teritorije između Hrvatske i Srbije i dugo putovanje u bezdan kapilarnih ratnih sukoba i zločina, kolektivnih preseljenja, izbjeglica, kampova i bodljikavih žica, sve nadgledano dronovima i satelitima, uz “izražavanje zabrinutosti” od strane “međunarodne zajednice”.
Strategija korištenja lažnih optužbi da se opravda „etničko čišćenje“ ili genocid nije ništa novo i koristi se protiv muslimanskog stanovništva Balkana par stotina godina, te nije usko vezana za ratna dejstva. Pokolj bošnjačkog stanovištva u Šahovićima kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori, u novembru 1924. godine je počeo tako što je u svojevrsnoj false flag operaciji ubijen bivši načelnik kolašinskog okruga Boško Bošković. I pored toga što se znalo da su Boškovića na putu od Mojkovca prema Šahovićima ubili crnogorske komite, protivnici bezuslovnog ujedinjanja sa Srbijom, ubistvo je pripisano šahovićkim muslimanima. Tom prilikom je svirepo masakrirano više stotina civila, uključujući i starce, žene i djecu, o čemu su hrabro i časno svjedočili Milovan Đilas ( “Besudna zemlja”) i partizanski general Danilo Jauković.
Posljednji ratni pokušaj čerečenja Bosne i Hercegovine svjedoči o nepromijenjenoj matrici brižljivo pripremane strategije korištenja različitih povoda za početak rata i fabriciranje njegovog željenog karaktera.
Primjer prvog je tragično ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića u svadbenoj povorci na sarajevskoj Baščaršiji 1. marta 1992. godine. I nekoliko decenija nakon tog zločina veliki dio srpske javnosti, pod uticajem efikasne propagande, vjeruje da je taj događaj opravdani povod za početak rata u BiH.
S druge strane, Tuđmanova vlast je tokom rata u BiH, uz suglasnost Zapada, vrlo efikasno i sistematično blokirala ili “carinila” svaku vrstu pomoći Armiji BiH. Izuzetak su bili jedino “mudžahedini”, koji su godinama dolazili isključivo preko Hrvatske – uz odobrenje vlasti susjedne države, unatoč informacijama o njihovim zločinima i nad Hrvatima u BiH. Od tada pa sve do danas hrvatski i srpski lideri upravo preuveličano učešće “mudžahedina” u ratu u BiH uspješno koriste kao ključno opravdanje svojih velikodržavnih aspiracija na Bosnu i Hercegovinu.
Istoj matrici lukave strategije, posebno efikasne u aktuelnoj globalnoj antiislamskoj histeriji, pribjegavaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Srbija dobrovoljno i vrlo spremno transferira hiljade muslimanskih migranata sa Bliskog istoka u Bosnu i Hercegovinu; Milorad Dodik ne dozvoljava njihov smještaj u Republiku Srpsku, ali i uspješno blokira svaku ideju o zatvaranju bh. granica za ulazak migranata; a onda sve veću napetost koju stvaraju izbjeglice u kantonima sa bošnjačkom većinom i efikasna zaštita granica Hrvatske – koristi za formiranje i naoružavanje pješadije Republike Srpske, doduše, pod imenom rezervne policije.
(Za sada) osujećena akcija hrvatskih obavještajnih službi pokazala je zabrinjavajući nivo (ne)funkcioniranja nadležnih državnih organa i javnosti. Državna tužiteljica Gordana Tadić je ekspresno odbila provođenje istrage o vrbovanju državljana BiH istovremeno procesuirajući ministra sigurnosti Dragana Mektića, dok je Predsjedništvo BiH, na osnovu istih informacija, postiglo konsenzus o upućivanju protestne note Hrvatskoj. S druge strane, velika većina medija u BiH briljantan novinarski istraživački angažman Žurnala i Avde Avdića, te analize i upozorenja nekolicine intelektualaca i novinara (poput Esada Durakovića, Senada Avdića, Ozrena Kebe) radikulizira ili, u najboljem slučaju – ignorira.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.