Za osam dana treba biti održana sjednica kolegija Narodne skupštine RS na kojoj bi se, između ostalog, trebalo raspravljati o Nacrtu zakona o imunitetu.
Predsjednik NSRS Nenad Stevandić rekao je da je ovim nacrtom predviđeno da se isključivo štite akti parlamenta RS da bi mogli biti provođeni te da nije riječ ni o kakvoj zaštiti političkih funkcionera.
Odlasci u Beograd
– Mi koji ih izglasavamo imamo imunitet, a oni koji ih sprovode u ovom momentu takav imunitet nemaju – rekao je Stevandić.
I u ovoj izjavi je sva bit. Nameće se pitanje zašto jednom ratnom zločincu treba zakon o imunitetu u RS. Ono što je sasvim jasno jeste da pokušavaju zaštititi, između ostalih, i predsjednika RS Milorada Dodika, protiv kojeg se vodi proces u Sudu BiH.
Ali, ako je Stevandić potisnuo svoju ratnu prošlost, ima onih koji će ga podsjetiti na nju.
Još 1990. godine, kao 23-godišnjak (rođen u oktobru 1966.), pridružio se tek osnovanoj Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) BiH i vrlo brzo stekao povjerenje predsjednika stranke, presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Za Karadžićevu ljubav često je 1991. i 1992. godine išao u Beograd na razgovore s tamošnjim zvaničnicima. Kako se navodi u zvaničnim dokumentima, najčešće se sastajao sa šefom Državne bezbjednosti Republike Srbije Jovicom Stanišićem, još jednim presuđenim ratnim zločincem (osuđen na 15 godina zatvora za ratne zločine na području BiH i Hrvatske).
Prema našim saznanjima, Stevandić ga je informirao o svim dešavanjima na području Bosanske krajine, a istovremeno je primao instrukcije za daljnje djelovanje i kontroliranje aktivnosti čelnika SDS-a na pripremi agresije na tom području BiH. Bio je spona između Karadžića i Stanišića.
Život i smrt
Prema direktivama koje je dobio od čelnika SDS-a, Stevandić je prije početka agresije na BiH u Banjoj Luci formirao paravojnu formaciju pod nazivom Srpske odbrambene snage (SOS), koja je imala oko 200 pripadnika. Osnovana je s ciljem provođenja strateških ciljeva SDS-a da preuzmu kontrolu na području Banje Luke i odstrane većinu nesrba s tog teritorija. Pripadnici SOS-a su 3. aprila 1992. godine okupirali Banju Luku držeći pod kontrolom sve najvažnije institucije, zauzeli su mostove i u potpunosti blokirali pristup gradu postavljanjem kontrolnih punktova.
Od tog perioda SOS-ovci se dovode u vezi s brojnim počinjenim zločinima u Banjoj Luci, uključujući ubistva, silovanja i protjerivanja civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Prema navodima bivših pripadnika SOS-a, oni su upravo od Stevandića dobivali naređenja da ruše objekte u vlasništvu ljudi nesrpske nacionalnosti i da ih zastrašuju kako bi se iselili.
Na svjedočenju pred Tribunalom u Hagu u predmetu „Mićo Stanišić-Stojan Župljanin“ svjedok Predrag Radulović, bivši pripadnik CJB Banja Luka, naveo je da su otad pripadnici SOS-a bili „gospodari života i smrti i izvor straha i terora za stanovništvo“, kao i to da su pripadnici ove paravojne formacije bili „lokalni kriminalci s debelim pedigreom u policijskim kartotekama“.
Stevandić je svojevremeno tvrdio da nije bio komandant SOS-a govoreći kako je tada bio student treće godine medicine. No, demantirali su ga navodi iz brojnih presuda ratnim zločincima, poput Momčila Krajišnika, Radovana Karadžića, Radoslava Brđanina i drugih u kojima se Stevandić spominje kao komandant SOS-a.
On je bio i naredbodavac za ubistvo Miodraga Šušnice u Banjoj Luci, što je dokazano, te je nakon izvršenog krivičnog djela lično sakrio ili uništio oružje kojim je počinjen zločin. Konkretno, pištolj je bacio u dvorište Ferhat-pašine džamije kako bi namjestio da je u pitanju obračun bandi.
“Ne sjećam se“
Šušnica je ubijen 10. aprila 1992. godine u Banjoj Luci, imao je 17 prostrelnih rana u predjelu glave, grudnog koša, trbuha i ekstremiteta.
Ubistvo su počinili Neven Laka, Vladimir Todić i Mirko Pajdić, pokazala je istraga, kao što je utvrđeno da je Stevandić nalogodavac. Kako saznajemo, oni su tada bili angažirani da izvrše ubistva Izeta i Rešada Beganovića, Ranka Stanivukovića, Nermina Mešinovića i Adnana Pehlivanovića, „muslimanske mafije“, kako su naveli. Ali su ubili pogrešnog, što im je Stevandić i rekao.
Prilikom davanja izjave u vezi s ovim slučajem za braću Beganović je rekao da “naoružavaju muslimane“, a Šušnica je navodno bio njihov saradnik.
– Kad me pitate u vezi s pištoljem koji su mi oni dali, mogu vam iskreno reći da se tog detalja, da su mi oni dali pištolj i pištolja uopšte ne sjećam – rekao je Stevandić.
On se „izvukao“ jer je Okružni sud u Banjoj Luci donio rješenje o obustavi istrage, što skoro nikome nije jasno, s obzirom na to da su Laka i Todić priznali zločin, osim ako namjera nije bila da se zaštiti Stevandić.
Osnivanje Kriznog štaba ARK
U aprilu 1992., prilikom okupiranja Banje Luke, SOS je tražio da se osnuje Krizni štab kako bi se ostvarilo nekoliko njihovih ciljeva koji su se odnosili na otpuštanje nesrba iz javnih službi, kao i Banjalučkog korpusa JNA. I tako je nastao Krizni štab Autonomne regije Krajina (ARK).
Stevandić je postao član Kriznog štaba i bio direktni učesnik u zločinima počinjenim u svim općinama koje su ulazile u sastav Autonomne regije Krajina. Ubijene su desetine hiljada osoba, formirani su logori, protjerano nesrpsko stanovništvo te uništeni vjerski objekti i imovina.
Zlostavljanje, mučenje, ubijanje
Nenad Stevandić je, nakon rasformiranja SOS-a, uniformiran i naoružan, u junu 1992. godine, zajedno s pripadnicima Jedinice za posebne namjene CBS Banja Luka „Crvene beretke“, prema informacijama „Avaza“, učestvovao u zločinima na području općine Kotor-Varoš. Vršili su nezakonita hapšenja civila nesrpske nacionalnosti i zatvarali ih u prethodno formirane zatočeničke i druge zatvorske objekte. Bošnjaci i Hrvati su bili podvrgavani psiho-fizičkom maltretiranju, zlostavljanju, mučenju i u konačnici ubijanju.
Stevandić je tretiran u haškoj optužnici koja se odnosila na udruženi zločinački poduhvat (UZP), a čime je okarakteriziran kao učesnik.