Sunčana subota u Tuzli neobično je tiha. Rijeka ljudi sliva se ka Slanoj Banji gdje počiva 51 od ukupno 71 žrtve masakra, koji se prije 24 godine dogodio na tuzalnskoj Kapiji. U Tuzlanskom kantonu danas je dan žalosti u znak sjećanja na jedan od najvećih zločina počinjenih nad civilima tokom agresije na BiH.
Roditelji ubijenog Edina Mujabašića zvanog Mony više nisu živi, a njegov mezar danas je posjetila njegova tetka Jasminka Mujabašić.
– Ovdje smo da budemo s njima. Bol je isti kao i dana kada su sahranjeni. Ko nije doživio, riječima mu se ne može objasniti. To je bol koji se ne zaboravlja. Edin ima sestru u inostranstvu, koja nije mogla doći, ovdje smo mi tetke i jedan amidža. Sjećam ga se isto kao i tog 25. maja kada je izašao u grad, a nikada do tada on nije išao u grad. Rekao je majci, jest se odužio ovaj maj nikad nije duži bio. Tu noć jer izašao i nije se vratio – priča Jasminka Mujabašić.
Bez sina je ostala i Dženana Ponjavić. Njen Rusmir imao je samo 21 godinu kada je ubijen na Kapiji.
– To dana se više ne sjećam. Sina sastavljam poslije 24 godine, to je najgore. Moram biti potpuno upućena na njega da bi ga vidjela. Više ne plačem puno, ali u srcu je sve isto. Svaki dan sam s Rusmirom. Ja ne znam šta je sreća već 24 godine – kaže Dženana Ponjavić.
Zločinačka granata s Ozrena 25. maja 1995. godine ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Stradali su uglavnom mladi, a prosječna starost ubijenih bila je manja od 24 godine. Za ovaj zločin pred Sudom BiH nekadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Novak Đukić, osuđen je na 20 godina zatvora jer je naredio da se topovskim preojektilima gađaju civilni ciljevi u Tuzli. Đukić je prije odlaska na izvršenje kazne pobjegao u Srbiju, gdje i danas slobodno živi, jer ima srbijansko državljanstvo.
Hilmo Bučuk na Kapiji je ostao bez kćerke Lejle, koja je tek trebala napuniti 17 godina.
– Bila je treći razred Medicinske škole, poginula je zajedno sa svojom najboljom drugaricom Sanjom. Svih ovih godina svaki roditelj čija su djeca poginula, tuga i bol su stalno prisutni. To posebno dolazi do izražaja, kada znamo da svi oni koji su granatirali Kapiju, slobodno šetaju. Nije to samo Novak Đukić, koji je otišao u Srbiju, zahvaljujući Sudu BiH. Mislim da tu ima i politike. Pored njega ima još imena koja se pominju, ali nikada nisu procesuirani. Bole nas i te laži, rekonstrukcije događaja, negiranje zločina, izjave iz RS-a, da se to nije desilo – kaže Bučuk.
Nuri Spahić jednog su sina, Azmira, ubili “Škorpioni”, a drugi, Admir, ubijen je na Kapiji. Muž je poginuo u Srebrenici.
– Meni je smrt spas, da se jednom riješim, ali nema je da dođe. Kad dođem ovdje idem brže… Bolesna sam, šećer, srce, ali mora se boriti. Pravde nema i nikada je neće biti – teško priča Nura Spahić.
Svakog 25. maja, Tuzlaci, oni kojima je ovaj grad blizak, koji osjećaju pijetet prema žrtvama i dođu da odaju počast na Slanoj Banji i mjestu zločina na Kapiji, mogu se uvjeriti da će bol onih koji su izgubili najmilije trajati dok god su živi.
Zbog toga je Kapija duboko urezana u pamćenje ovog grada, zbog toga ovoga dana nigdje nema muzike, sve je tiše, prigušen je sam život koji, ipak, ide dalje, ali taj osjećaj gubitka ne prolazi i osjećaju ga i oni koji 1995. godine nisu bili ni rođeni. I neka je tako.