31. maj obilježava se kao međunarodni dan bijelih traka. Onih traka po kojim su se 1992. godine u Prijedoru razlikovali ljudi.
Bijele trake danas su simbol za svu ubijenu djecu, simbol svih ubijenih ljudi i duša koje su sa nama, ali i simbol sramote, stida i jada.
Znate kako je Abdulah Sidran rekao:
“Prijedorska bijela traka, crnja je od svakog mraka”
Da, slažemo se sa njim. Ubijali su oni tada ne marivši za godinama, ubili su i staro i mlado….
Razlikovali su ljude po nacionalnosti, razlikovali li ih, a prije toga živjeli sa njima. Nečija velikosrpska ideologija, ubila je nedužna lica, ubila ljude pune straha, u nadi da ih se očisti. Sramota toga vremena nikada neće biti očišćena.
Milioni da litara kiše padnu, godinama potoci i rijeke da teku, nikada se sramota sa ljudi neće skinuti. Ne sa jednog naroda, čiji je predstavnik zastupao pogrešnu ideologiju, već sa ljudi, onih koji su u oči gledali dok su mučki ubijali.
Velike posljedice na društvo ostavio je rat. Ostavio je rane koje nikada neće zacijeliti.
Kao djecu vas uče na ne mrzite, uče vas da se ljudi dijele na dobre i loše, a ne Bošnjake, Hrvate ili Srbe. Ne uče vas da je musliman veći od katolika ili katolik veći od pravoslavca. Uče vas da smo pred Bogom svi isti. Uče vas onome što te montrume nisu učili, ili jesu, ali njihovi mozgovi razlikovaše se od naših. Naša srca možda su okovanja ljubavlju, a njihova… Pa pitamo se da li ih imaju.
Sada kada pogledamo unazad, šta nam je ostalo. Loša slika tog vremena, mnogo siročadi, mnogo mrtvih i ubijenih. Šta imamo od toga? Lekciju? Ma jok, nemamo ništa, osim rana na srcu, duši i tijelu.
Obilježavajući 1992. godine nesrpsko stanovništvo, znate li da ste obilježili sve narode svijeta. Obilježili ste Bošnjake i Hrvate tada, sada je zbog vas obilježen srpski narod, ali i svi ostali, jer su gledali, a čutali. Šutnja je nekada bolnija od svih povreda. Pa čak i povreda ljudskog prava na život.
Evo, dva dana prije 27 godišnjice, ova priča se poteže. Potežu se sjećanja na strah, ali i na to da bi se moglo ponoviti. Lekcije nema. Negdje tamo neko opet ima istu ideologiju tog vremena, živi sa mržnjom prema jednom narodu. Nije li to najveća kazna, mrziti nekoga, a biti živ?
Ne, ni Hrvat, ni Bošnjak, ni Srbin, nije drugačiji od mene, od pisca ovoga teksta. Nisam ni ja drugačija od vas. Živimo pod istim nebom, udišemo isti vazduh, vidimo isto Sunce i hodamo istom planetom. Ne, niko nije druačiji, svi smo isti, ljudi od krvi i mesa. Neki malo bolji, neki malo lošiji.