7 C
Sarajevo
23.12.2024

Levchenko za FACE otkriva koja je najbolja strategija za Ukrajinu i njenu budućnost!

Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajini.

“Utjecajna Politico objavila je članak Christophera McCalliona i Benjamina H.
Friedmana iz američkog think tanka Defence Priorities, koji se zalaže za
suzdržaniju vanjsku politiku SAD-a, gdje autori oštro kritikuju stav NATO-a vezano za
ukrajinsko pitanje. Tvrdi se da Ukrajina ne može dobiti rat sa Rusijom na način
da vrati sve svoje teritorije, da joj NATO ionako neće pomoći, te da Kijev to treba
da prihvati i počne razmišljati o pregovorima sa Moskvom.

Autori članka smatraju da su lideri država članica NATO-a na samitu u Washingtonu Ukrajini dali novu
rundu lažne nade u ratu protiv Rusije, što je još gore od nedjelovanja. Čini se da
nakon neuspjeha ukrajinske ljetne kontraofanzive prošle godine, svi polako počinju
shvatati da Ukrajinci ne mogu vratiti većinu izgubljene teritorije. Čak i sa
dolaskom teškog zapadnog naoružanja, smatraju autori, Kijevu će možda biti teško
da zadrži ono što sada ima, pa bi trebao početi razmišljati o pregovorima s
Moskvom da okonča ili barem zamrzne sukob prekidom vatre sada kada situacija
eskalira, a prostor za pregovore sve suzi. Ipak, umjesto toga, prema autorima članka,
Washington i evropske prijestolnice ponavljaju da će Ukrajina jednog dana ući u
NATO, reklamira se neki nejasan “most” u vezi sa sljedećim članstvom Ukrajine u
Alijansi, a čini se da je Kijev na “nepovratnom putu” do pridruživanja.

- OGLAS -


Stav oba autora je da bi primanje Ukrajine u NATO, sada ili ikada, bila
besmislica. Kako navode, svaki mogući scenario prijema Ukrajine je neriješiva
​​dilema – ne može se prihvatiti u zapadni vojni savez dok je u ratu sa Rusijom, jer bi
to odmah dovelo do eskalacije odnosa NATO-a i Rusije do nuklearne krize.
Štaviše, bilo kakva buduća posvećenost odbrani Ukrajine neće biti pouzdano
sredstvo odvraćanja. Sjedinjene Države su već jasno stavile do znanja da se neće
boriti i da neće riskirati nuklearni rat zbog Ukrajine, čak i ako je u pitanju njen
opstanak, jer Sjedinjene Države u tome nemaju vitalni interes, što je, kako
podsjećaju autori, bivši Američki predsjednik Barack Obama direktno je izjavio

  1. Zbog toga su, prema autorima, obećanja Zapada prazna priča, a članstvo Ukrajine
    u NATO-u se trenutno ne razmatra. Međutim, čak i lažna obećanja mogu nositi
    stvarnu opasnost, a ona se može manifestirati u različitim oblicima. Prvo, svaka
    perspektiva ulaska Ukrajine u NATO, koliko god bila sumnjiva, sadrži ključni
    razlog za rat, koji daje poticaj Rusiji da nastavi sukob kako bi spriječila Ukrajinu
    da se pridruži zapadnom vojnom savezu. Drugo, lažna obećanja podstiču lažnu
    nadu, što će samo ohrabriti Ukrajinu da nastavi svoju propalu strategiju vraćanja
    svih izgubljenih teritorija i izbjegavanja pregovora s Moskvom. Trenutno je,
    napominju autori, najbolja opcija za Ukrajinu da se ukopa i izabere odbrambenu
    strategiju, a istovremeno započne mirovne pregovore ili barem postigne primirje.
    Zapadna pomoć može pomoći Kijevu da zadrži svoje pozicije i napadne ruske
    mete neko vrijeme, ali ne može popuniti strašni nedostatak radne snage u Ukrajini,
    pogotovo jer se i sama zapadna industrijska baza nalazi pod pritiskom da
    obezbijedi dovoljno vatrene moći da se parira ruskoj vojnoj industriji. Nastavak
    rata obećava samo dalje iscrpljivanje ukrajinskih snaga i na kraju mogućnost samo

zadržavanja pozicija ili političkog kolapsa. S druge strane, može se ispostaviti da
Rusija nije spremna da pristane čak ni na prekid vatre uz očuvanje teritorijalnog
statusa quo, a pregovori se mogu odugovlačiti godinama. Istovremeno, retorika
NATO-a pomaže u odlaganju ne pouzdanog mira, već prvih koraka ka njemu,
smatraju autori, pa nam je potreban barem politički pomak ka priznanju da se rat
neće završiti potpuno pravedno za Ukrajinu i da će Rusija uzeti sve što je već
uzela. Čini se da sama Ukrajina nije toliko monolitna, odnosno nepokolebljiva u
svom zahtjevu za povratkom svih teritorija po svaku cijenu. Sve više Ukrajinaca bi
svakako željelo da se stvari mijenjaju i da prestanu žrtvovati živote za sve
nedostižnije ciljeve. Nadalje, dok cijenu lažne nade uglavnom plaća Ukrajina, ona
također povećava rizik za Amerikance i druge članice NATO-a, jer što se rat duže
oduži, to je veća opasnost od eskalacije.

- Advertisement -


Moguće je utvrditi prirodu članka potpunu prilagođenu interesima Kremlja.
Očigledno je da je Moskva veoma uzbuđena zbog rezultata Vašingtonskog samita,
koji se fokusirao na Ukrajinu i pomoć zapadnih partnera, kao i na evropsku
sigurnost uopšte. Autori žale zbog uvjeravanja Kijeva o bezalternativnom
ulasku u NATO, što se po njima nikada neće dogoditi zbog stalne eskalacije
događaja od strane Rusije, koja se po svemu sudeći nikada neće pomiriti s tim i
koja će beskrajno ratovati u Ukrajini dok se to ne snađe. Nervoza Kremlja samo
govori da ruski resursi za vođenje rata već počinju da ponestaju. Riječ je prije
svega o borbenoj opremi. Oružane snage su u odbrambenim borbama uništile
ogroman broj ruskih tenkova, samohodne artiljerije, neprijateljske artiljerije,
borbena blindirana vozila, sisteme salve vatre i protivvazdušne odbrane.
Potencijal ruskog ratnog vazduhoplovstva i mornarice značajno je smanjen. Unatoč
naporima da se izgubljena oprema nadoknadi novom proizvodnjom, jednostavno
nema kapaciteta. Kremlj već dvije godine dekonzervira staru vojnu opremu, ali
njene zalihe polako nestaju. To se već moglo osjetiti na ratištima, ali Moskva je
uložila izuzetne napore da se približi diktatorskoj Sjevernoj Koreji, koja naprosto
spašava stvar ruskoj vojsci.

Kremlj shvata da i te rezerve mogu biti iscrpljene,
pa pokušava da ubrza pregovarački proces, istovremeno napadajući u više
smjerova, pokazujući, takoreći, svoju superiornost u broju naoružanja i inicijativa,
što znači čekajući odgovarajući odnos prema većem broju njenih zahtjeva za
budući mirovni ugovor. Legalizacija zarobljenih ukrajinskih teritorija vojnim
sredstvima vjerovatno se neće dogoditi. Ovo je kršenje Povelje UN-a, postojećih
normi i principa međunarodnog prava. Dakle, uopšte nema govora o priznanju
ruske ilegalne aneksije ukrajinskih prostora. Toga nema u Formuli mira, ne
spominje se u Trumpovom mirovnom planu, čak se ni zvanični Peking toga ne
pridržava. Stoga, želja Moskve da Ukrajina i međunarodna zajednica progutaju
rusku okupaciju ukrajinskih teritorija nije prihvaćena, a još više među
demokratskim zemljama svijeta. Jedino u čemu su autori naručenog članka upravu
je da je NATO Ukrajini dao vrlo nedovoljnu količinu naoružanja, a sada će

povećanje zaliha samo poboljšati situaciju na frontu, ali neće moći dati odlučujuću
prednost koja će omogućiti Oružanim snagama Ukrajine da vrate izgubljene
teritorije. Upravo o tome sada se razgovara između Kijeva i njegovih zapadnih
partnera, koji su konačno shvatili da ne podržavaju dovoljno Ukrajinu. Stoga su
NATO i EU odlučni da iskoriste pritisak na Moskvu povećanjem vojne i
finansijske podrške Ukrajini, povećanjem sankcija, pritiska na ruske partnere u
pogledu opasnosti za njihovu ekonomiju od otvorene ili prikrivene podrške
Moskvi, i privlačenjem ruske imovine i finansija zamrznutih u američkim i
evropskim bankama za potrebe obnove Ukrajine i jačanja njenog odbrambenog
potencijala. Kremlj je itekako svjestan da će, ako Ukrajina bude primljena u
NATO, implementacija planova za dalje zauzimanje Ukrajine nakon relativno
kratkog vremenskog perioda propasti. Zato Moskva tako glasno govori o
neprihvatljivosti članstva Ukrajine u NATO-u. Ne zato što će to predstavljati
prijetnju Rusiji, već jednostavno zato što Kremlj neće imati priliku da silom
zauzme ukrajinske teritorije, ili njihov dio. Ako se rat završi sada bez legalizacije
ruske okupacije nekih ukrajinskih regiona, onda će Moskva to pokušati učiniti
kasnije, a ako nakon ovog rata Kijev može postići članstvo u NATO-u, onda se to
nikada neće dogoditi. Sve ruske brige ako ne mogu da zauzmu tuđe
teritorije, onda će navodno nestati hiljadugodišnja Rusija, koja je zaista stara
nekoliko vjekova (država koja se zove Rusija postoji od 1721. godine), a ako
nestane, onda je Moskva spremna da upotrebi nuklearno oružje u očaju. To su samo vrlo
čudna objašnjenja Kremlja o nestanku Rusije. Moskva povlačenje ruskih trupa sa
strane teritorije naziva svojim historijskim nestankom. Ovo je čista laž i ucjena.
Međunarodni lopov smatra da ako mu nije dozvoljeno da pljačka tuđe teritorije,
onda je to njegov nestanak, a zapravo je to poziv da živi s drugim narodima na
ljudski, a ne na lopovski način.”

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA