Među hiljadama Bošnjaka koji su 11. jula 1995. krenuli iz Srebrenice kroz šumu ka Tuzli, bila su trojica braće – Hasan Hasanović jedini je preživio nakon što je tijelo najmlađeg brata Hajre prekrio jaknom, a ranjenog brata Hasiba je nosio 20 kilometara, da bi mu oči sklopio u Nezuku.
Hasan Hasanović imao je samo 21 godinu kada je 11. jula 1995. sa oko 15.000 Bošnjaka preko šume pokušao iz zaštićene enklave Srebrenica preći na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) u blizini Tuzle – bježeći od napada vojske i policije Republike Srpske.
“Na jednoj raskrsnici, 11. jula sam se rastavio sa suprugom, šesnaestomjesečnim sinom i punicom, a svakog momenta padalo je po dvije, tri, pet granata… Vidjevši kako mi se sin trza i koliko strahuje, mislio sam da će mi to biti najteži trenutak u životu. Međutim, strahote će doći tek kasnije. Nisam u tom momentu znao gdje su mi braća i majka”, prisjeća se Hasanović u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Po dolasku u selo Šušnjari, Hasanović je, kako kaže, pronašao oba brata, da bi, zajedno s kolonom od oko 15.000 muškaraca te manjom grupom žena i djevojaka, krenuo prema Buljimu. Bježeći od zasjeda Vojske Republike Srpske (VRS), Hasan je putem često gubio braću, a mlađeg Hajru posljednji put je, kaže, vidio u Šušnjarima.
“Kad smo došli na Kameničko brdo, komšija Osman, koji je imao oko 15 godina, došao je meni i kazao da mi je poginuo brat Hajro. Po samom prelasku Buljima, on je bio na začelju kolone. Srpske snage su protivavionskim mitraljezom pucale u začelje kolone. Vratio sam se nazad, ne govoreći bratu Hasibu šta se desilo. Vratio sam se otprilike dva do tri sata hodanja, i naišao na brata Hajru, mrtvog. Skinuo sam jaknu s njega i prekrio mu lice. Komšije Nazifa i Merseda, koji su isto bili ubijeni, prekrio sam granjem”, prisjeća se Hasanović.
Naredna dva dana, Hasan je izgubljen lutao šumom, često ne znajući gdje je kolona koja se zaputila ka Tuzli i pokušavajući naći brata Hasiba.
Poslijepodne 12. jula stigao je na Kameničko brdo, gdje je oko 18 sati odmarao s velikom grupom Bošnjaka, i među njima je našao brata. U tom trenutku započela je zasjeda srpskih snaga, kada je prepolovljena kolona, i kada je, prema Hasanovićevoj ocjeni, ubijeno više od 1.000 ljudi.
“Predveče sam sjeo s bratom Hasibom uz jedan hrast na rubu njive, gdje je bilo sasvim tiho… Tad je počela zemlja gorjeti od metaka. Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio. Možda se u tom momentu 15.000 ljudi nalazilo na Kameničkom brdu. Nije se imala gdje noga spustiti na tlo od mrtvih tijela. Bilo je još uvijek živih ljudi koji su bili bez dijelova tijela, ruku, nogu… Vjerovatno su tražili pomoć. Neki su tražili i da ih ubiju, da završe s patnjom”, priča Hasanović.
Tokom zasjede, Hasanović je izgubio brata. Hodao je sam, povremeno nailazeći na ostatke kolone i zasjede. Šumom je viđao tijela stotina Bošnjaka, neki od njih su bili obezglavljeni.
Posebno upečatljiv trenutak na njegovom putu, kako kaže Hasanović, bio je susret s dječakom u novoj crvenoj trenerci.
“Pojam nove odjeće u Srebrenici je bio nezamisliv. Odmah sam posumnjao da se radi o nekom ko je ubačen da razjedini kolonu. Ipak, vidio sam da poznaje teren i povjerovao mu. Po silasku na Đugum, kazao mi je: ‘Požurit ćemo, i nemoj gledati ovo na stolici.’ Odmah iznad puta, na stolici, nalazio se čovjek – noge su mu bile svezane. Imao je na sebi suknju. Rasporene obraze. Obrazine su bile zakačene zihericama, bašlijama za uši. Mislim da nije imao oči jer od krvi se nije vidjelo. Nešto je govorio – još je bio živ – i primijetio sam da mu je odsječen spolni organ. Mislim da sam se toliko uplašio da nisam osjećao želju za životom”, prisjeća se Hasanović.
Po dolasku do planine Udrč, Hasanović je ponovo sreo dječaka u crvenoj trenerci, kako vodi 60 ljudi, među kojima je bio i njegov brat Hasib.
“Ja sam za njega kasnije rekao da je Božije čudo. Da ga je dao Bog, da nije bio od nas živih. Mnogi su mi svjedoci da je to dijete bilo tamo, a danas kad se raspitujem ko je, čiji je, niko ne zna niti se zna šta se desilo s njim”, kaže Hasanović.
Hasanović je s bratom i grupom komšija dalje išao putem do Križevića, gdje su nagazili na minsko polje. Detonacija ga je bacila “niz među, u šumu”. Puzeći zemljom da nađe brata, sreo je ranjenog komšiju Admira, koji mu je pokazao gdje je Hasib.