Sudbina Mevlide Omerović duboko dirne svakoga. Nedavno je, dok je uz mezar svoga supruga Hasiba učila Fatihu, otvorila dušu i ispričala za “Avaz” bolnu priču o gubitku koji traje već 30 godina.
“Ukopat ću muža, a bol je tolika da se čini kao da se sve dogodilo jučer, a ne prije tri decenije,” rekla je Mevlida kroz suze.
Svoju svakodnevicu opisuje kao tihu borbu, bez radosti i ispunjenosti, ali ipak s olakšanjem što konačno zna gdje joj je muž počivao sve ove godine.
“Sjećam se i posljednjeg trenutka kada smo se rastali. Nadala sam se, nadala, da će se vratiti,” dodaje.
O Hasibu govori kao o čovjeku čiste savjesti i dobrote. “Bio je miran, vrijedan, nikome nije naudio. Nadala sam se da će mu neko pomoći, ali u ovom prokletom ratu nije bilo prijatelja,” naglasila je.
Nada joj je trajala sve do 2013. godine, kada su joj javili da su pronađeni ostaci njenog supruga. “Pronašli su vilicu, i tada sam konačno shvatila da ga nema,” prisjeća se.
Teško joj je prihvatiti da, i tri decenije poslije, postoje oni koji negiraju genocid nad Bošnjacima. “Nemam riječi za takve. Svi bi trebali doći ovdje i vidjeti istinu. Nakon svega što se desilo, oni i dalje tvrde da nisu krivi,” ogorčeno je kazala.
Za utjehu joj služe njena djeca, sin i kćerka, kojima je, kaže, pokušala pružiti sve, ali nikad neće moći nadoknaditi ono što je otac značio u njihovim životima. “Teško im je. Ona je imala samo devet, a on šest godina kada su izgubili oca. Svi su imali oca uz sebe, a njih dvojica nisu. Borila sam se da imaju sve, ali otac je otac i to niko ne može zamijeniti,” zaključila je Mevlida.