Kada se u martu 2011. u pogonu Fukušima Daiči u Japanu, dogodila najveća nuklearna katastrofa nakon Černobila, svijet je čuo, ali nije zapamtio, nevjerovatnu poruku o časti, uzvišenom moralu požrtvovanosti i ljubavi i brige prema domovini i budućnosti novih naraštaja.
Tu su poruku u gluhe uši čovječanstva poslali japanski penzioneri, samovoljno se opredjeljujući za strahovitu i bolnu smrt u procesu sanacije reaktora, kako bi sačuvali bezbjednost svoje zajednice, te svojom žrtvom preduprijedili stradanje mladih života.
Tako se gradi i čuva domovina. Tako se ostavlja pečat univerzalnih vrijednosti zajedništva, generacijama iza nas. U toj poruci je sadržano sve ono što jedan narod, jednu naciju i državu čini velikima. Poruka je to o postojanju vizije veće od pojedinačnog postojanja, interesa i lične dobrobiti. Poruka je to o tome da je ta vizija tako snažna u svakom pojedincu koji je nosi, da je spreman za nju podnijeti i ultimativnu žrtvu, davanje iznad svih davanja.
Privilegija je biti dio društva, čiji pojedinac, na takav način brine o opštem i zajedničkom, nesebično stavljajući sebe na drugo mjesto. Kolektivitet je to u kojem je poštivanje i uvažavanje doseglo najviši stupanj, razinu na kojoj slučajnom prolazniku i posmatraču, taj cjelokupni manir socijalnog odnošenja djeluje poput teatra, humoristične scene, performansa koji do očiglednog vodi prenaglašavanjem zbilje.
Moraš biti ozbiljno poremećen pa ne osjećati da si tu dio nečeg većeg, važnijeg, šireg, da postoji kontekst koji o tebi brine i kojem imaš obavezu uzvratiti ljubav, trudeći se da ga ne razočaraš. Zato ne čudi, da Japanac počini sepuku, jer je voz kasnio minutu na godišnjem nivou. Nama je to besmislen i sulud čin, emocionalne nestabilnosti, jer ne živimo u društvu koje ti sve pruža i koje je garant uređenog svijeta, čiju si harmoniju poremetio, u čiji mir i ravnotežu si unio distorziju vlastite nestabilnosti i nedostojnosti pripadanja.
Teško je shvatiti takav koncept nekome čiji najdalji domet kolektivnog postojanja podrazumijeva umakanje vrele lepinje u moću sahana il tepsije u kojoj je izrezana sa ražnja tek skinuta janjetina i čije se učešće u duhu zajednice svodi na bijeg od personalne odgovornosti za zločine počinjene pod nacionalnim stijegom, zastavom, uniformom i himnom.
Japansko društvo je potvrda genijalne formulacije, koju u svojoj monodrami daje Josip Pejaković, kada konstatuje: “Država je ono što te drži!”. Sve nam je u toj rečenici rekao naš velikan, kojeg nismo čuli, kako inače ne čujemo naše velikane, obično im priznajući zasluge i vrijednost tek nakon smrti, čisto iz kurtoazije i pijeteta, ne vraćajući se njihovom djelu, da bi iz njega napokon nešto naučili.
U tom nacionalnom otkrovenju što nam je Pejaković nesebično ponudio, ni tada, ni danas mi ništa nismo razabrali. Država je ono što te drži!
Šta drži tog Josipovog Bosanca za ovu državu, za ovo tlo, za kolektivitet, kulturu, tradiciju, zajedništvo? Ništa!
Šta drži BOŠNJAKA VEZANOG ZA TU DRŽAVU U KOJU SE KUNE? NIŠTA!
Šta bi ga i držalo?
Kad gledaš objektivno stvari, dolaziš do činjenice, koju ne treba nikome razumnom niti dokazivati, a koja vrišti već decenijama, da ovu državu niko ne čuva, niko ne vodi, niko ne voli više od vlastitog interesa. Ta samoživa i isključiva interesna motivacija, ogrezla u žudnju za moći, želju za silom i utjecajem, tako je očita u maniru, pokretu, izričaju, facialnoj ekspresiji, gestikulaciji, cjelokupnom govoru tijela, da treba biti slijep umom da se to ne vidi, jer i onaj bez očinjeg vida, progledao bi nakon decenija političkih laži, petljanija, manipulacija, podmetanja i prevara, kojima je taj Bošnjak bio izložen od strane SDA i prije svega Bakir-babe Izetbegovića.
Decenijama sam bio bijesan i ogorčen, vjerujući kako se radi o zlu, o lošem i pokvarenom čovjeku, sklonom opačinama, planski, namjerno i svjesno usmjerenom ka uništavanju države, a prije svega Bošnjaka, kao onih koji nemaju alternative, onih koji svoj interes mogu i moraju gledati kroz interes te države. Predugo sam vjerovao u to da taj Bakir, svoj interes stavlja iznad interesa svih nas i da zato čini sve to što je normalnom umu neshvatljivo i neprihvatljivo, ukoliko taj um osjeća potrebu da pripada nečem većem, važnijem i trajnijem od njegovog bijednog postojanja.
Na posljednjem slučaju su se sva ta moja uvjerenja razbila.
Na primjeru susretanja i nemuštog razgovora Bakir-babe i ruskog ambasadora, shvatio sam da je on u stvari samo i jednostavno neviđeno glup, nesposoban i bez ikakve vizije. Što je čovjek gluplji, psihologija je to dokazala, to je on uvjereniji u moć svoga razuma i vlastitu prosudbu i inteligenciju, te je to manje osjetljiv na bilo kakav oblik kritike, argumentacije, objašnjenja ili sugestije, a što je više nego očigledno na primjeru samoproglašenog lidera Bošnjaka i faktičkog faraona Stranke demokratske akcije.
Prvi puta sam, istina na kratko, pomislio da se kod Bakir-babe radi o gluposti, kod onog incidenta sa igranjem partije šaha protiv četnika Vučića. Naime partiju šaha sa ideologom bošnjačkog klanja, progona i genocida, možeš igrati u dva slučaja, odnosno, ukoliko ne gajiš osjećaj pripadnosti bošnjačkoj naciji ili ukoliko si 110% siguran da ćeš tu partiju šaha dobiti, vračajući tako, dio dostojanstva svojoj naciji, simboličkom pobjedom nad dželatom, zločincem i katilom.
Postoji doduše i treća opcija, koju nisam prihvatio tada, odnosno da si vrhunski glup, a što mi je bilo strano razumu, s obzirom, da ipak ta budala vodi jednu od najjačih političkih opcija u državi. Ideja o budali na čelu političke sile, postajala je prihvatljivijom kroz evidentne primjere bjelosvjetskih promjena političkog života od dolaska Trampa, da bi konačno kulminirala ovim posljednjim iskakanjem iz šina, kojem smo svjedočili kroz službeno susretanje Bakir-babe i ruskog ambasadora.
Nasuprot vicevima o glupim Bosancima, naš je čovjek iznimno bistar, vispren, dovitljiv i prirodno inteligentan, što se najbolje vidi kroz naš humor, dosjetke i sposobnost da i najgoru stvarnost izvrnemo u domišljatu sprdačinu. To ne umiju glupi ljudi, no naša je tragedija u tome, što nikada nismo imali lidere, ljude sa vizijom, a pri tome ne mislim na lidera u liku jednine, autoritarne persone, već na neko grupno, osvješteno, hrabro tijelo, mudrih glava, sa dignitetom i čašću, poput onih japanskih staraca sa početka teksta, spremno da ovu tešku prošlost i sumornu sadašnjost povedu u neku svijetlu budućnost, rizikujući i žrtvujući svoju komodaciju i komfor za veće dobro svih nas.
Tako, vođeni budalama i glupanima, Bakir-babom i hordom razbojnika, čiji ego zaklanja sliku svijeta oko njih, mi Bosanci, jedni od pametnijih naroda, ispadamo smiješni i glupi, do te mjere, da nas ne može oprati niti spasiti, ni naša fantastična spremnost i sposobnost da se ismijavamo sami sebi.