Hadžifejzović: “Boris je HEROJ Sarajeva i BiH! Boris se borio za nas. Mi se ne izBorismo za Borisa”

Hadžifejzović: „Boris Rajković, sarajevski fini, pismeni, kulturni i lijepi dečko, nije imao ni dvadeset godina kada se dobrovoljno prijavio da brani Sarajevo i Bosnu, 1992. godine. Za vas koji to ne znate, bilo gdje da gledate, znajte: niko nije mogao spriječiti tu sarajevsku mladost – na ivici punoljetstva, mnogo maloljetnih – da dobrovoljno uzmu oružje i brane zemlju. Ja sam svjedok koliko takvih momaka je odbijao komandant Vikić i koliko suza su odbijena djeca – šesnaest-sedamnaest godina – prolila jer su vraćena iz Doma milicije na početku rata. Niko ne zna, niko nije napravio spisak, kao što se ne zna ni tačan broj poginulih i ubijenih, koliko sinova jedinaca i kćeri jedinica je poginulo braneći BiH. Koliko porodica je ugašeno. Boris Rajković je 32 godine, od 1994., nakon ranjavanja bio u komi. Ovakav fenomen, po kojem se u svijetu snimaju filmovi, sasvim je promakao u našoj zemlji. 32 godine u komi. Ko ga je liječio, presvlačio, okretao u krevetu? Ko i kako hranio? Porodica Rajković jednostavno od ove nevjerovatne drame nije pravila javnu. Sami su to, nekako… Boris je u svakom smislu bio heroj. Sada, kada se saznalo za ovo, što ja riječima ne mogu opisati, predlaže se ulica s Borisovim imenom. Opet, još jedna kasna, zakašnjela reakcija… Borisu je trebala pomoć, pažnja za života, a ne ulica nakon zaborava. Sva priča stane u jednu osmrtnicu. Ocu Miloradu, koji je jedinca pustio, nije zaustavio, da ide braniti Sarajevo, puklo je srce. Sva priča stane u jednu osmrtnicu. Sina jedinca ispraćaju majka, sestra, zet i dvoje sestrića. Samo oni su i brinuli o Borisu. Boris je zaspao u 22. godini života. Umro u 54. godini.
Boris je prije 34 godine, april je bio, rekao sebi: ‘Bori se, Borise.’ Boris se borio za nas. Mi se ne izborismo za Borisa.“