Borić: „Često idem u rodno Jajce. Sve više me vuče. Voljela bih da tamo bude moje vječno stanište. Mi smo bile posvećenije teatru. Sjedile smo iza scene, a ne u bifeu. Bilo je to posvećenije vrijeme. Imala sam priliku ostati da igram u Beču, ali moj maternji jezik je bosanski. Na njemu je meni moja mama pjevala uspavanke… to što dobijete s rođenjem, što dobijete s majčinim glasom… To je ono prvobitno što imate u sebi, a iz toga se najbolje igra. Naučila sam mnoge jezike, ali moj bosanski je moj bosanski. Nisam nikad požalila što sam se vratila poslije rata. Ja sam svoj život htjela da posvetim temama Srebrenice, temama nane Fate, temama Nure. Kroz život sam sretala velike, hrabre žene. Kod mladih kolegica mi se sviđa što završavaju ozbiljnu školu. Mi smo nekad završili dramski studij, a sad imamo akademiju. Ono što bih zamjerila jeste to što ima manje posvećenosti. Najveći teret danas za ženu na Balkanu je što je ostao patrijarhalni sistem u kojem spremamo kuću, kuhamo, odgajamo djecu, a pored toga hoćemo i karijeru. Žena mora da potegne veći dio posla. Publika se ledi. Glumci nisu slobodni, ali ima ih hrabrih, međutim u manjini. Slobodu je teško dosegnuti. Znam biti kratkog fitilja, svašta u ljutnji reći. Nesvjesno nekog povrijedim i to mi je žao. Umjetnici su sujetni ljudi. Vide samo sebe, bez obzira koliko pričali da je umjetnost kolektivna. To se ne završava dobro. Rijetki praštaju. Mladim ljudima bih poručila: ‘Ima kod nas posla, koliko hoćete!’”
OPAJDARO, KUČKO… STRAVIČNO vrijeđaju žene! Borić: “Svaka ženska noga ima da ustaje pred muškarcima!”
„Žene su naučene da šute i trpe. Manje je onih koje progovaraju. Ostalo je puno problema u našem društvu. Našla sam sto pedeset pogrdnih imena za žene: ‘Opajdaro, kučko…’ Kad pročitate u rječniku koji su sve sinonimi za ženu, to je stravično“, ističe Hasija Borić.
Rođena u Jajcu, umjetnički put gradila je kroz Sarajevo, Split, Zagreb i Beč, a publiku je osvojila snažnim glumačkim interpretacijama, monodramama i društveno angažiranim teatrom. Studirala je glumu, režiju i teatrologiju. Usavršavala se i u Londonu. Posebno je prepoznata po osnivanju vlastitog „Putujućeg teatra“, kroz koji je otvorila teme žene, rata, društvene nepravde i života običnog čovjeka. Njene monodrame „Majka Nuru počesto izruži“ i „Nana Fata Orlović“ ostavile su snažan trag u regionalnoj teatarskoj sceni. Hasija Borić je žena koja nikada nije šutjela ni o umjetnosti, ni o društvu, ni o položaju žena. U emisiji govorimo o životu, teatru, hrabrosti, traumama, ženama Balkana, ali i o tome koliko umjetnost može mijenjati društvo.
- Advertisement -
- OGLAS -