“Ništa o vama ne znam, a pišem vam. Ne znam ni gdje ste, ni kako ste. Ne znam ni kakva vam je sudbina bila. Samo jedno znam – strašno sam vas poželjela.”
To nisu stihovi iz zbirke poezije.
To su riječi koje Srebreničanka Nermina Lakota već godinama piše svom ocu Sulji i bratu Velidu, ubijenim u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Njihove posmrtne ostatke nikada nije pronašla. Za Nerminu, pisanje je postalo jedini način da razgovara s njima.
– Kada svi zaspu, a ja ne znam šta ću sa sobom, sjednem i pišem. Pišem njima, pišem o Srebrenici, o majkama, o svima koje smo izgubili – kaže Nermina u razgovoru za Anadoliju.
Vrijeme nije donijelo olakšanje
Više od tri decenije nakon genocida kaže da vrijeme nije donijelo olakšanje.
– Meni je 11. juli svaki dan. Već 31 godinu svaki dan je 11. juli. S tim liježem i s tim se budim. Kažu da vrijeme liječi. Ne liječi. Čovjek samo nauči da živi s tim – ističe Nermina.
Njen otac Suljo Delić imao je 72 godine kada je posljednji put viđen nakon pada Srebrenice. Prema svjedočenjima, odbio je otići bez sina Velida. Od tada im se gubi svaki trag.
Velid Delić imao je 35 godina. Bio je policajac i košarkaški sudija. Ubijen je pokušavajući kroz šumu stići do slobodne teritorije nakon pada Srebrenice.
Iako su posmrtni ostaci drugih muškaraca, koji su ubijeni zajedno s njim, pronađeni još 1997. godine, Velidovi nikada nisu. Nermina kaže da je godinama obilazila institucije, razgovarala s istražiocima i pokušavala saznati šta se dogodilo njenom ocu i bratu.
– Još se nadam. Ali, negdje duboko u sebi, bojim se da ih možda nikada neću pronaći – priča Nermina
Posebno joj je teško što njena majka nije dočekala da dostojno ukopa supruga i sina. Preminula je 2016. godine.
Njoj je Nermina posvetila pjesmu “Čekanje”, u kojoj piše:
“Čekala je majka sina,
u čekanje sva se pretvorila…
Čekajući jednom zaspa,
još se nije probudila.”
Danas i dalje piše. Svako novo pismo završava gotovo istim riječima.
“Da mi se vratite bar u snove, da me pusta želja mine.”
Kaže da joj je najveća želja jednog dana objaviti zbirku pjesama koje je svih ovih godina pisala ocu, bratu i svim žrtvama genocida u Srebrenici.
Genocid u Srebrenici
Nakon pada “zaštićene zone” Ujedinjenih nacija u Srebrenici 11. jula 1995, pripadnici Vojske Republike Srpske i njihovi pomagači ubili su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je oko 250 žrtava, prema želji njihovih porodica, ukopano u mjesnim mezarjima.
Za više od hiljadu žrtava genocida još uvijek se traga.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine presudio da su pripadnici Vojske Republike Srpske u julu 1995. godine počinili genocid u Srebrenici.
Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine te pravosuđa Srbije i Hrvatske do sada su za genocid i druge ratne zločine osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu zatvora i pet doživotnih kazni. Među osuđenima na doživotni zatvor su bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i ratni komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.