Interesantno, a ujedno i bolno pismo stiglo je na redakciju portala Face.ba.
Sadržaj vam prenosimo u cijelosti:
Poštovani,
ovo pismo ne mogu nasloviti ni kao pismo namjere, niti kao molbu, već najblaže rečeno kao obavještenje. Ne želim zvučati patetično, iznosim Vam ono što većina ljudi misli, ali su nemoćni.
Zovem se Eldar Karavdić. Rođen sam 17.06.1991. u Tuzli. Trenutno sam nastanjen u Vogošći. Kao osoba bez roditeljskog staranja (bez oba roditelja) bio sam smješten u SOS Dječije selo u Sarajevu 22.09.1997. godine. Uz pomoć te organizacije sam uspio završiti osnovnu školu, a potom u srednju ugostiteljsko-turističku školu u Sarajevu (četverogodišnji smjer). Također, zahvaljujući ovoj organizaciji imao sam priliku baviti se određenim aktivnostima: kurs informatičkog znanja, kurs skijanja itd.
Nakon toga, upisao sam Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, gdje sam završio studij i dobio zvanje Bachelor menadžmenta sigurnosti. Nisam završio u roku, svjesno, kako bi očevu penziju primao što duže.
Otac je bio član ARBIH od decembra 1992. godine i aktivno učestvovao u odbrani BiH za šta posjedujem dokumentaciju.
Uporedo sa studiranjem, , trenirao sam streljaštvo, bavim se sportom rekreativno jer želim psiho-fizički status imati na nivou, vodeći se time gdje i u kakvoj sredini živimo. Također, završio sam edukaciju NVO „Gariwo“ o nenasilnoj komunikaciji i postao certificirani predstavnik i predavač edukacija vezanih za nenasilnu komunikaciju 2010. održane na Bjelašnici uz pomoć Norveške ambasade u Sarajevu.
Također, posjedujem certifikat poznavanja engleskog jezika: „Upper intermediate Level“. U međuvremenu, pokušavao sam 7-8 puta (što sam uspio zapamtiti, a možda i više puta) konkurisati na „javne“ konkurse u organe vojno-policijskih struktura (GP BiH, Oružane snage BiH, SIPA, MUP KS) međutim bezuspješno naravno, a svi predpostavljate zašto.
Nikada nisam uspio biti podoban i dobiti posao za ono što sam se školovao i što mi je životni san i motiv. Nikada nisam glasao na izborima. Slažem se da trebamo glasati, ali isto tako, ukoliko nemamo adekvatnih kandidata ne trebamo glasati na silu.
Radio sam sve moguće poslove: konobarisanje, noćni čuvar, ložač, vozač, komercijalista i slično, sve ono za šta se nisam školovao, ali neka, nisam se predavao te sam u podsvijesti razmišljao da će negdje, nekad doći prilika za posao u struci. NIKAD se nije ni desilo, niti će. Trenutno sam nezaposlen i nepodoban za „uhljebe“.
Želja ovog pisma nije nikakva samopromocija jer mi to u životu stvarno ne treba. Namjera ovog pisma je da Vam kažem zašto nam mladi odlaze i odlazit će sve više. Jedan od tih ću nadam se biti i ja, jer se stvarno više ne mogu nositi sa ovakvom državom, sistemom (nazovite „to“ kako hoćete). Dok još imam snage i zdravlja spreman sam otići pa čak i na „blef“ negdje vani, prvim autobusom, neznajući gdje idem, ali znajući sigurno da će to biti karta u jednom smjeru.
Patit ću se znam određeno vrijeme i jesti kifle , ali kad nadam se uspijem, sa osmjehom ću biti „patriota“ van zemlje.
Jedina mi je želja da ovo pismo bar pročitate. Sve ovo što sam naveo u pismu, a i ono što nisam naveo, posjedujem svaki papir, certifikat, dokumentaciju, diplomu.
S poštovanjem,
Eldar Karavdić