Donosimo kolumnu Oleksandra Levchenka, bivšeg ukrajinskog diplomate u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, u kojoj analizira najnovije poteze bjeloruskog rukovodstva, produbljivanje vojne integracije s Rusijom te moguće posljedice po Ukrajinu, baltičke države i sigurnost Evrope.
Posljednje vojne i sigurnosne mjere bjeloruskog rukovodstva ukazuju na postepeni prelazak Minska iz uloge teritorije za logističku podršku ruskim snagama ka aktivnijem učešću u provođenju regionalne vojne strategije Kremlja. Skup najnovijih odluka režima Aleksandra Lukašenka pokazuje sistemsku pripremu državnih institucija za djelovanje u uslovima moguće velike vojne krize na zapadnom i južnom strateškom pravcu.
Održavanje sveobuhvatnih komandno-štabnih vježbi Ministarstva unutrašnjih poslova i unutrašnjih trupa u Grodnu, Lidi i Velikoj Berestovici, neposredno uz granice s Poljskom i Litvanijom, prevazilazi okvire uobičajene provjere borbene spremnosti. Karakter aktivnosti koje se uvježbavaju ukazuje na pripremu sigurnosnih struktura za djelovanje u uslovima hibridnog sukoba, u kojem su vojne operacije praćene filtracijskim mjerama, kontrolom stanovništva, zaštitom kritične infrastrukture i osiguranjem vojne logistike. Upravo su takvi elementi karakteristični za početnu fazu potencijalne eskalacije protiv država istočnog krila NATO-a.
Za Kremlj Bjelorusija sve više dobija značaj ne samo kao odskočna daska za razmještanje trupa već i kao teritorija sposobna osigurati funkcionisanje drugog operativnog pravca u slučaju široke konfrontacije sa Savezom. Time Rusija proširuje spektar mogućih scenarija pritiska na Poljsku i baltičke države, prisiljavajući NATO da raspoređuje snage između ukrajinskog ratišta i sjeveroistočnog krila Alijanse.
Ništa manje indikativna nije ni odluka o formiranju četvrte desantno-jurišne brigade u Gomeljskoj oblasti, u blizini ukrajinske granice. Ovdje nije riječ toliko o povećanju brojnosti bjeloruskih oružanih snaga koliko o promjeni njihove funkcionalne uloge. Jačanje mobilnih udarnih jedinica ukazuje na prilagođavanje strukture Bjeloruskih oružanih snaga izvršavanju ofanzivnih zadataka u koordinaciji s ruskim trupama. Čak i ako Minsk ne planira neposredno učešće u borbenim dejstvima, samo postojanje takve grupacije primorava Ukrajinu da zadržava značajne snage na sjevernom pravcu, što odgovara strateškim interesima Moskve.
Paralelno s tim, bjelorusko rukovodstvo pokrenulo je opsežnu kampanju provjere, obnove i modernizacije objekata civilne zaštite. Taj proces ima dvostruku svrhu. S jedne strane ukazuje na pripremu državnog aparata za moguće krizne scenarije, uključujući rizik prenošenja borbenih dejstava na teritoriju Bjelorusije. S druge strane, obavlja važnu političku funkciju održavajući u društvu atmosferu stalne vanjske prijetnje, koju vlast koristi za jačanje unutrašnje kontrole i opravdavanje daljnje militarizacije države.
U strateškom smislu, ovi procesi ukazuju na završetak još jedne faze integracije bjeloruskog vojnog potencijala u jedinstveni sistem vojnog planiranja Rusije. Formalno zadržavajući obilježja državnog suvereniteta, Minsk sve više gubi mogućnost samostalnog oblikovanja vlastite sigurnosne politike. Vojna infrastruktura, sistem upravljanja, logistički kapaciteti i sigurnosne strukture Bjelorusije postepeno se integrišu u ruski model regionalnog odvraćanja i potencijalne eskalacije.
Za evropsku sigurnost to znači pojavu dodatnog izvora strateške nestabilnosti. Kremlj dobija mogućnost da istovremeno održava vojni pritisak na Ukrajinu, stvara prijetnju istočnom krilu NATO-a i koristi teritoriju Bjelorusije kao instrument političke i vojne prisile. Kao rezultat toga, Minsk se sve više transformiše iz formalnog saveznika Rusije u neodvojivi element njene vojne arhitekture.
Ako se sadašnji trend nastavi, Bjelorusija će konačno izgubiti mogućnost balansiranja između Rusije i Zapada. To će značiti ne samo dalje ograničavanje njenog političkog suvereniteta već i povećanje vjerovatnoće da će se svaka buduća vojna eskalacija između Rusije i NATO-a automatski proširiti na bjelorusku teritoriju. Na taj način politika Lukašenkovog režima ne povećava sigurnost zemlje već, naprotiv, značajno povećava njenu stratešku ranjivost i rizik od uvlačenja u sukob znatno širih razmjera.
Zvanična Moskva i dalje posmatra Bjelorusiju kao ključni element svoje vojnostrateške arhitekture na zapadnom pravcu. U Kremlju se razrađuju različiti scenariji mogućeg korištenja bjeloruskih oružanih snaga kako u ratu protiv Ukrajine tako i u potencijalnom sukobu s baltičkim državama. S obzirom na dugu ukrajinsko-bjelorusku granicu, neposredno uključivanje Minska u borbena dejstva značilo bi naglo povećanje dužine aktivnog fronta i potrebu da Ukrajina prebaci značajne snage radi zaštite sjevernog pravca.
Istovremeno, Kijev je više puta signalizirao da neće čekati početak direktne invazije. Ukrajinsko rukovodstvo faktički je upozorilo Minsk da bi, u slučaju dobijanja pouzdanih informacija o pripremama bjeloruske vojske za učešće u agresiji, preventivnim udarima mogli biti pogođeni kritično važni energetski, transportni i logistički objekti u Bjelorusiji. Takav scenarij potencijalno bi mogao nanijeti bjeloruskoj ekonomiji višemilijardne gubitke i ozbiljno narušiti njeno funkcionisanje.
Sudeći prema javnim izjavama Aleksandra Lukašenka, takvi signali shvaćeni su veoma ozbiljno. Bjeloruski lider u posljednje je vrijeme više puta naglasio da bi rat s Ukrajinom imao razorne posljedice po Bjelorusiju. Međutim, to ne znači da je ruski pritisak oslabio. Kremlj nastavlja koristiti i političke poluge utjecaja i mrežu svojih pristalica unutar bjeloruskog državnog aparata, nastojeći promijeniti stav Minska i potaknuti ga na aktivnije sudjelovanje u ruskim vojnim planovima.
Formalno, Lukašenko i dalje tvrdi da bi Bjeloruske oružane snage ušle u rat samo u slučaju ukrajinskog napada. Međutim, takve izjave ne mogu se smatrati dovoljnom garancijom uzdržanosti. Ruska praksa više je puta pokazala da se fabrikovani incidenti koriste kao povod za pokretanje vojnih operacija. Historijski primjer ostaje Sovjetsko-finski rat iz 1939. godine, kada je Moskva iskoristila inscenirani granični incident kako bi opravdala invaziju.
Takve informacijsko-psihološke operacije i danas ostaju karakterističan instrument ruske strategije. Nedavno su se pojavile tvrdnje o navodnom napadu ukrajinskog drona na autobus s bjeloruskom djecom u ruskoj Brjanskoj oblasti, ali su te tvrdnje izazvale ozbiljne sumnje u njihovu vjerodostojnost. U takvim okolnostima ne može se isključiti mogućnost organiziranja novih provokacija koje bi mogle poslužiti kao formalni povod za uvlačenje Bjelorusije u rat.
Sam Lukašenko vjerovatno je svjestan takvih rizika. Istovremeno, ostaje otvoreno pitanje koliko će dugo moći odolijevati političkom i vojnom pritisku Kremlja. Ukoliko se zavisnost Bjelorusije od Rusije nastavi produbljivati, mogućnost da Minsk bude primoran na određene ustupke ne treba u potpunosti isključiti.
Iako novi napad na Ukrajinu s teritorije Bjelorusije ostaje jedan od mogućih scenarija, sve veću pažnju privlači druga mogućnost – korištenje bjeloruske teritorije za realizaciju ruskih planova prema baltičkim državama. Ruskom rukovodstvu potrebna je demonstrativna vojno-politička pobjeda, dok situacija na ukrajinskom ratištu trenutno ne stvara pretpostavke za brz strateški uspjeh.
U tom kontekstu baltičke države Kremlj može posmatrati kao potencijalno ranjiviji cilj. Poseban značaj za Moskvu imaju Estonija i Latvija, gdje žive brojne rusofone manjine koje ruska propaganda tradicionalno koristi kao izgovor za političko miješanje. Istovremeno, Litvanija ima ključni geostrateški značaj zbog takozvanog Suvalskog koridora – uskog pojasa između Poljske i Litvanije koji razdvaja rusku Kalinjingradsku oblast od teritorije Bjelorusije. Uspostavljanje kontrole nad tim područjem omogućilo bi Rusiji stvaranje kopnene veze s Kalinjingradom i značajno promijenilo stratešku ravnotežu u regiji.
Realizacija takvog scenarija u velikoj će mjeri zavisiti od brzine i odlučnosti reakcije NATO-a. Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima Poljska, koja predstavlja glavni logistički centar Saveza na istočnom krilu. Za Kremlj je od ključnog značaja da Varšava u slučaju krize izbjegne neposrednu vojnu intervenciju i ograniči se na političke izjave i diplomatske korake.
Upravo zbog toga Moskva sistematski provjerava spremnost Poljske da odgovori na vojne provokacije. Jedan od takvih slučajeva bio je prodor ruske krstareće rakete H-101 u poljski zračni prostor. Raketa je preletjela znatan dio teritorije Poljske prije nego što je pala izvan naseljenih područja. Uprkos ozbiljnosti incidenta, nije došlo do aktiviranja mehanizama kolektivne odbrane NATO-a, a službena reakcija Varšave ostala je prilično suzdržana.
Značajno je da se ovaj incident dogodio gotovo osam sati nakon sastanka poljskog premijera Donalda Tuska s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim u Lublinu. Raketa je letjela upravo prema tom gradu. Ako je ruska raketa zaista duže vrijeme boravila u poljskom zračnom prostoru bez presretanja, to bi moglo ukazivati na određene slabosti u sistemu ranog upozoravanja i protuzračne odbrane Poljske i Alijanse. Istovremeno, sama provokacija izvedena je na način koji je trebao izbjeći masovne ljudske žrtve ili velika razaranja, čime je minimiziran rizik od neposrednog vojnog odgovora NATO-a.
Dodatni signal za Kremlj mogli su predstavljati događaji iz prošle jeseni, kada je grupa ruskih bespilotnih letjelica ušla u poljski zračni prostor. Uprkos višesatnom djelovanju poljske protuzračne odbrane i sredstava Saveza, efikasnost presretanja pokazala se ograničenom. Od dvadeset ruskih dronova oboreno je svega pet. To je dodatno intenziviralo raspravu o stvarnoj spremnosti Poljske da odbije masovne kombinovane napade raketama i bespilotnim sistemima.
Iz ruske perspektive, ovakvi incidenti omogućavaju procjenu ne samo tehničkih sposobnosti sistema protuzračne odbrane već i političke spremnosti NATO-a da brzo donosi odluke u uslovima ograničene vojne eskalacije. Ukoliko Kremlj zaključi da bi reakcija Saveza bila spora ili nedovoljno odlučna, rizik od pokušaja realizacije scenarija protiv baltičke regije mogao bi se značajno povećati.
Upravo zbog toga vojna integracija Bjelorusije u strateško planiranje Rusije predstavlja prijetnju ne samo Ukrajini već i cjelokupnom sigurnosnom sistemu istočnog krila NATO-a. Daljnji razvoj situacije zavisit će od sposobnosti Saveza da održi visok nivo vojnog prisustva, demonstrira političko jedinstvo i uvjerljivo odvrati svaki pokušaj Moskve da testira efikasnost mehanizama kolektivne odbrane.