Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” analizira kako Kremlj preko platforme A7 gradi alternativni sistem međunarodnih plaćanja te zašto postojeći model zapadnih sankcija više nije dovoljan.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Platforma A7 kao instrument zaobilaženja sankcija i izazov za međunarodnu sankcijsku politiku
Finansijska platforma A7, koju je uspostavila Rusija, postaje jedan od ključnih instrumenata zaobilaženja zapadnih sankcija i stvaranja alternativnog sistema međunarodnih plaćanja. Prema novinarskom istraživanju The Wall Street Journal, platforma, pokrenuta 2024. godine, već bi mogla omogućavati oko 20% ruskih plaćanja u vanjskoj trgovini, odnosno više od 100 milijardi dolara godišnje.
A7 se faktički razvija kao ruska „sjenovita bankarska“ infrastruktura čiji je cilj smanjenje zavisnosti Moskve od zapadnog finansijskog sistema, posebno od SWIFT-a i plaćanja u američkim dolarima. Njen model kombinuje tradicionalne finansijske instrumente, mrežu posredničkih kompanija u trećim zemljama i kriptovalutne mehanizme. Jedan od ključnih elemenata sistema je rubaljski stablecoin A7A5, koji je, prema dostupnim izvještajima, pokriven depozitima sankcionisane „Promsvjazbanke“ i može se konvertovati u USDT.
U funkcionisanje sistema uključene su kompanije i finansijski posrednici u Kirgistanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Hong Kongu i drugim jurisdikcijama. Takva struktura omogućava prikrivanje ruskog porijekla plaćanja, zaobilaženje ograničenja zapadnih banaka i očuvanje pristupa međunarodnim finansijskim kanalima. Prema dostupnim informacijama, putem A7 ne obavljaju se samo plaćanja za civilnu robu, već i za robu dvostruke namjene i komponente koje može koristiti ruski vojno-industrijski kompleks.
Politička i finansijska podrška ruske države platformi A7 ukazuje na sistemski karakter ovog projekta. Među strukturama povezanim s njom navodi se „Promsvjazbanka“, koja je usmjerena na servisiranje ruskog odbrambenog sektora. U tom kontekstu A7 ne treba posmatrati kao zasebnu kriptovalutnu inicijativu, već kao dio šire strategije Kremlja usmjerene na stvaranje paralelne finansijske infrastrukture.
Sankcije ulaze u novu fazu
Nakon isključenja vodećih ruskih banaka iz sistema SWIFT i uvođenja širokih sankcija kao odgovor na punu invaziju na Ukrajinu 2022. godine, Moskva se suočila s rizikom ozbiljnih poremećaja u međunarodnim trgovinskim plaćanjima. Kao odgovor, Rusija je ubrzano počela razvijati alternativne mehanizme plaćanja, koristeći treće zemlje, nacionalne valute, kriptoimovinu i mreže posredničkih kompanija.
Pojava A7 pokazuje da se ruski finansijski sistem prilagođava sankcijama brže nego što tradicionalni mehanizmi kontrole uspijevaju reagovati. Upravo je to ključni strateški zaključak: sankcije usmjerene prema pojedinačnim pravnim licima ili bankama ostaju nedovoljne ukoliko istovremeno nastavljaju funkcionisati posrednički kanali u trećim zemljama.
Zbog toga međunarodni regulatori moraju preći s pretežno reaktivnog modela sankcija na preventivnu kontrolu. To podrazumijeva rano otkrivanje novih platnih platformi, mreža fiktivnih kompanija, kriptovalutnih instrumenata i finansijskih posrednika koji bi potencijalno mogli biti korišteni za zaobilaženje sankcija.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti jurisdikcijama kroz koje prolaze značajni obimi ruskih plaćanja. Kirgistan, UAE, Hong Kong i drugi finansijski centri rizikuju da postanu ključne karike ruske infrastrukture za zaobilaženje sankcija. Bez efikasnog nadzora nad bankama, finansijskim kompanijama i kriptovalutnim platformama u tim jurisdikcijama, sankcijski režim postepeno će gubiti svoj odvraćajući efekat.
Shodno tome, zapadne države trebale bi aktivnije primjenjivati sekundarne sankcije protiv finansijskih institucija i kompanija koje sistematski omogućavaju funkcionisanje ruskih mehanizama za zaobilaženje ograničenja. Jednako je važna i brza razmjena informacija između finansijsko-obavještajnih službi različitih država radi identifikovanja sumnjivih transakcija i međusobno povezanih kompanija.
Poseban izazov predstavlja korištenje mjenica, fiktivnih faktura, kompanija osnovanih za prikrivanje stvarnih korisnika i kriptovaluta. Kombinacija ovih instrumenata omogućava stvaranje višeslojnih finansijskih lanaca koji otežavaju utvrđivanje krajnjeg primaoca sredstava i dokazivanje učešća konkretnih subjekata u sankcijskim šemama.
Potencijalno širenje aktivnosti A7 na trgovinu zlatom, kao i na tržišta Afrike, Bliskog istoka i Latinske Amerike, ukazuje na dugoročne ambicije ovog ruskog projekta. Moskva faktički nastoji izgraditi finansijsku infrastrukturu koja će biti manje zavisna od dolara, zapadnih banaka i tradicionalnih međunarodnih platnih sistema.
Za Zapad to znači potrebu ne samo za jačanjem sankcijskog nadzora već i za kreiranjem konkurentne ekonomske ponude za zemlje Globalnog juga. Ako Rusija i njeni partneri budu nudili alternativne kanale plaćanja, dok zapadne države budu nudile prvenstveno ograničenja i kontrolu, dio zemalja mogao bi imati interes da koristi novu paralelnu finansijsku infrastrukturu.
Ruska propaganda i legitimitet sankcija
Paralelno s tim, Kremlj provodi informacionu kampanju usmjerenu na diskreditaciju sankcijske politike i stvaranje percepcije među međunarodnom javnošću da su sankcije navodno nezakonite ili politički motivisane. Ruski mediji redovno šire tvrdnje o „nezakonitosti“ i „neosnovanosti“ sankcija, pri čemu citiraju i Vladimira Putina, koji ta ograničenja karakteriše kao „neisprovocirana“. Takva retorika dio je šire informacione strategije Kremlja usmjerene na preusmjeravanje pažnje s razloga za uvođenje sankcija na njihove ekonomske posljedice po Rusiju.
Prve međunarodne sankcije protiv Rusije uvedene su 2014. godine nakon okupacije Krima i početka ruske agresije na istoku Ukrajine. Nakon pune invazije u februaru 2022. godine, Evropska unija, SAD, Velika Britanija, Japan, Južna Koreja, Australija i druge države značajno su proširile restriktivne mjere.
Njihova pravna i politička osnova suštinski se razlikuje od ruske interpretacije. Rezolucija Generalne skupštine UN-a ES-11/1 osudila je rusku agresiju protiv Ukrajine i zahtijevala prekid upotrebe sile. Ruska agresija krši temeljne principe Povelje UN-a, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost država.
Sankcije su u tom kontekstu instrument vanjske politike usmjeren na ograničavanje resursa kojima država agresor raspolaže za vođenje rata. Njihov cilj je također otežati Rusiji pristup naprednim tehnologijama, finansijskim resursima i opremi potrebnoj za proizvodnju naoružanja.
Važno je naglasiti da režim sankcija EU predviđa mogućnost sudskog osporavanja. Fizička i pravna lica koja su uključena na sankcijske liste mogu osporavati odgovarajuće odluke pred sudovima Evropske unije. To predstavlja suštinsku razliku između evropskog sistema sankcija i proizvoljne primjene restriktivnih mjera u autoritarnim režimima.
Stoga tvrdnje da su sankcije protiv Rusije isključivo „nezakonit pritisak“ zanemaruju njihov kontekst, pravnu osnovu i razloge za njihovo uvođenje. One su odgovor na konkretne postupke Rusije — agresiju protiv Ukrajine, okupaciju njenih teritorija, masovna razaranja i brojne zločine protiv civilnog stanovništva.
Strateški zaključak
Istovremeno, sama pojava i brzo širenje A7 pokazuju ograničenja tradicionalnog pristupa sankcijama. Isključivanje banaka iz sistema SWIFT, zamrzavanje imovine i direktne sankcije protiv pojedinačnih kompanija ostaju važni instrumenti, ali ne garantuju prekid finansijskih tokova ukoliko se istovremeno razvijaju alternativni kanali plaćanja.
Glavni problem više nije samo pitanje koga uvrstiti na sankcijske liste, već i kako pravovremeno otkrivati novu infrastrukturu za zaobilaženje sankcija.
A7 pokazuje da Rusija prelazi s jednostavnog pronalaženja načina za zaobilaženje pojedinačnih ograničenja na sistemsko stvaranje paralelnog finansijskog ekosistema. Ukoliko taj proces ne bude zaustavljen u ranoj fazi, slični mehanizmi mogli bi postepeno postati trajni dio međunarodne trgovine i dugoročno smanjiti efikasnost zapadnih sankcija.
Stoga bi sljedeća faza sankcijske politike trebala obuhvatiti ne samo proširivanje lista ograničenja već i preventivni finansijski nadzor, strožiju kontrolu posredničkih jurisdikcija, sekundarne sankcije, koordinaciju finansijsko-obavještajnih službi i nadzor nad kriptovalutnim kanalima. Istovremeno, zapadne države trebale bi zemljama Globalnog juga ponuditi konkurentne finansijske i ekonomske mehanizme saradnje.
U suprotnom, Rusija bi mogla pretvoriti sankcijski pritisak iz privremenog ograničenja u podsticaj za stvaranje alternativnog međunarodnog finansijskog sistema, sposobnog da postepeno smanjuje uticaj tradicionalnih zapadnih finansijskih instrumenata.