AUTORSKA NAPOMENA: Tekst je autorska analiza autorice iz oblasti bosanskog / hrvatskog / srpskog jezika i lingvistike. Historijske činjenice i jezičke tvrdnje zasnovane su na relevantnoj stručnoj literaturi.
PIŠE: DŽENETA ROVČANIN
1631. godine Vuk Stefanović Karadžić još uvijek nije bio rođen. Te iste godine, 1631., Uskufi je dovršavao djelo koje će u jezičkoj historiji Bosne i Hercegovine (p)ostati najvažnije svjedočanstvo o jezičkom kontinuumu Bosne osmanlijskog perioda. Tada je nastao ” Maqbūli ‘ārif” ili “Potur Šahidija”.
To je bio rječnik u stihovima u kojem je Uskufi obradio bosanske i turske riječi i smatra se prvim bosansko-turskim rječnikom u stihovima. Leksikolozi su potom analizirali i Uskufijevu leksiku koju je i on sam nazivao bosanskom.
Tek nakon dva stoljeća nastao je “Srpski rječnik” (1818) Vuka Stefanovića Karadžića.
Uskufi: “Moj maternji jezik je bosanski”
U dostupnoj stručnoj literaturi primjetno je da Uskufi svoj maternji jezik naziva bosanskim, te je određenim leksemama davao isto nazivlje.
Rječnik možete pogledati OVDJE.
Na početku rukopisa stoji: „Bosnevī lisānı üzere lugāt-ı manzūme“ – „Rječnik u stihovima na bosanskom jeziku“.
Vuk Stefanović Karadžić je učinio mnogo kad je riječ o standardizaciji srpskog jezika: reformirao je pravopis, a književni govor snažno vezao za narodni. Izdavanjem “Srpskog rječnika” 1818. godine, a potom objavljujući drugo izdanje 1852. godine dosegao je ključni trenutak reforme.
Na fotografiji: kasnije izdanje/reprint prvog izdanja.
1849. godina je bila ključna za južnoslavenske narode. To je bila godina kad je Vuk Karadžić objavio djelo “Srbi svi i svuda” (napisao ga je 1836., ali objavljen je tek trinaest godina poslije, op. a.) u kojoj je sve štokavske govornike klasificirao kao Srbe, uključujući i muslimansko stanovništvo Bosne. Upravo je taj čin dao podložak za stvaranje poveznice između jezičkog i nacionalnog identiteta.
Vuk u tekstu među područjima na kojima, prema njegovom shvatanju, žive Srbi izričito navodi Bosnu i Hercegovinu.
Kada je jezik prestao biti samo jezik i postao dokaz kome narod pripada?
1850. godina bila je još jedna važna prekretnica kad je riječ o južnoslavenskim jezicima. Te su se godine u Beču sastali Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter i drugi južnoslavenski intelektualci, a historija je taj susret zapamtila kao Bečki književni dogovor.
Tim dogovorom zagovarala se zajednička književna osnova na štokavskom narječju, odnosno govorna osnova na južnoslavenskom prostoru. Treba napraviti jasnu distinkciju: tim dogovorom nije proglašen “jedan jezik” niti se njime pokušalo riješiti “jezičko nacionalno pitanje”; time su se pokušale približiti književne i pravopisne prakse pri stvaranju zajedničke književne osnove.
Onda dolazi turbulentno 19. stoljeće i jačanje nacionalnih ideologija. Stoljetne okupacije južnoslavenskih prostora ponukale su rađanje snažnog nacionalnog otpora, a čitavo evropsko područje je svakako bilo u znaku stvaranja mnogobrojnih književnih pokreta, a jezik – glavna determinanta pripadnosti.
Vuk Stefanović Karadžić imao je određeno shvatanje između jezika i naroda. Kao što je već spomenuto, u tekstu „Srbi svi i svuda“ on je štokavce mahom smatrao Srbima, uključujući i muslimane u Bosni, koje je opisivao kao “Srbe turskoga zakona“ ili “muhamedanske vere”.
U njegovom poimanju, jezička sličnost počela mu je služiti kao argument za određivanje nacionalne pripadnosti.
To znači da mu je jezičko naličje počelo služiti i kao argument za određivanje nacionalne pripadnosti, a Vuku dogovor iz 1850. godine tako dobija novu “pretpostavljenu funkciju”: dogovorena jezička osnova postaje sredstvo nacionalnih projekata.
“Moj jezik je bosanski”
Južnoslavensko jezičko pitanje otvara “osjetljive frontove”, naročito kad je riječ o bosanskom jeziku. Bosanski jezik – i stoljećima poslije – trpi represije i pokušaje negiranja postojanja, iskrivljavanja njegovog nazivlja, a u današnjem političkom okruženju glavna se bitka vodi baš na bosanskom jezičkom polju.
Postavlja se jednostavno pitanje: ako je Uskufi svoj jezik nazivao bosanskim 1631. godine, dva stoljeća prije objavljivanja Vukovog “Srpskog rječnika”, kako onda razumjeti tvrdnje da je naziv jezika nužno vezan za jednu nacionalnu pripadnost?
Kada je riječ o Uskufiju, on predstavlja važnog historijskog svjedoka bosanske jezičke tradicije i on je jedan od najranijih autora koji je u svom pisanom djelu nazvao jezik onim što on zapravo jeste: bosanski.