U vremenu rastućih životnih troškova i neizvjesnosti, odvajanje novca sa strane mnogima predstavlja veliki izazov. Na kraju mjeseca brojni građani pitaju se gdje je otišao njihov novac i zašto ponovo nisu uspjeli ništa uštedjeti.
Finansijski stručnjaci, međutim, naglašavaju da se dugoročna finansijska sigurnost ne gradi samo od novca koji preostane nakon plaćanja svih računa, već i od iznosa koji se unaprijed odvoji za štednju. Redovno izdvajanje, čak i manjih suma, može pomoći u stvaranju finansijske rezerve i lakšem suočavanju s nepredviđenim troškovima.
Poznata američka finansijska kompanija „Fidelity“ ponudila je konkretan orijentir za štednju prema životnoj dobi. Prema njihovoj preporuci, do tridesete godine osoba bi trebala imati ušteđen iznos koji odgovara jednoj godišnjoj plaći.
Ipak, ovaj cilj nije jednako dostižan za sve. Razlike u prihodima, troškovima stanovanja i drugim životnim obavezama značajno utiču na mogućnost štednje, zbog čega ovu preporuku treba posmatrati kao orijentir, a ne kao pravilo koje svi mogu ispuniti pod jednakim uvjetima.
Finansijski savjetnik i bankar Vladimir Vasić ističe da je najvažnije početi štedjeti što ranije. Kako je rekao u razgovoru za „Blic“, oni koji se pitaju kada bi trebali početi odvajati novac to trebaju učiniti odmah.
Štednja, kako objašnjava, podrazumijeva odricanje u sadašnjosti radi ostvarivanja finansijskih ciljeva u budućnosti. Jedna od čestih grešaka je ostavljanje novca na računu bez jasnog plana, dok bi, prema njegovom mišljenju, sredstva trebalo usmjeravati na način koji će pomoći očuvanju njihove vrijednosti.
Iskustva građana pokazuju da je štednja znatno teža kada su primanja ograničena. Dok neki uspijevaju odvojiti novac za godišnji odmor ili manje investicije, drugi navode da im nakon podmirenja osnovnih troškova ne ostaje ništa.
Uprkos tome, finansijski savjetnici često preporučuju izdvajanje između deset i dvadeset posto mjesečnih prihoda, u skladu s mogućnostima. Cilj ne mora biti brzo prikupljanje velikog iznosa, već stvaranje navike koja s vremenom može donijeti veću finansijsku stabilnost.
Pravilo 50–30–20 i fond za nepredviđene troškove
Jedan od poznatijih modela upravljanja ličnim finansijama je pravilo 50–30–20. Prema ovom pristupu, pedeset posto prihoda namijenjeno je osnovnim životnim potrebama, trideset posto ličnim željama, dok se preostalih dvadeset posto usmjerava na štednju i otplatu dugova.
Ovaj model omogućava fleksibilnije planiranje budžeta, ali ga je potrebno prilagoditi stvarnim prihodima i troškovima domaćinstva.
Stručnjaci također preporučuju formiranje fonda za nepredviđene situacije, koji bi trebao pokriti troškove života za period od tri do šest mjeseci. Takva rezerva može biti posebno važna u slučaju gubitka posla, iznenadnih popravki ili drugih neplaniranih izdataka.
Tek nakon što se osigura osnovna finansijska rezerva, preporučuje se intenzivnije izdvajanje novca za veće ciljeve, poput kupovine nekretnine ili drugih dugoročnih ulaganja.
Najvažnije je, poručuju finansijski savjetnici, odrediti realan iznos koji je moguće redovno izdvajati i držati se plana. Čak i mala, ali dosljedna štednja može biti bolja polazna tačka od čekanja da na kraju mjeseca ostane novca koji se može sačuvati.