Na ovom drevnom groblju, odmah iznad ruske granice sa susjednom Gruzijom, leži pokopano više od 10.000 ljudi, većinom sahranjenih u odjeći i s osobnim stvarima.
Vjerovanje lokalnog stanovništva da tko jednom uđe u Dargavs, odatle se više ne vraća živ, nije jedina zagonetka koja okružuje ovo sablasno groblje, a povjesničari postupno otkrivaju sve njegove tajne.
Još od 16. stoljeća, ovaj prostor obradive zemlje na jugu Rusije korišten je kao mjesto sahranjivanja, navodi BBC.
Prema jednoj od teorija, nakon tatarske invazije i pustošenja ovih prostora tijekom 13. stoljeća, lokalno stanovništvo koje je živjelo u ovoj 17 km dugoj ravnici na Kavkazu, počelo je s gradnjom grobnica iznad zemlje u nastojanju da uštedi dragocjen obradivi prostor.
Druga teorija “grad mrtvih” povezuje s indo-iranskom tradicijom koju su uspostavili Sarmati, naseljavajući tijekom svojih migracija južne ruske krajeve, a koja podrazumijeva sahranjivanje mrtvih iznad zemlje iz poštovanja prema njoj.
Danas, ovaj lokalitet obuhvaća 99 izuzetno očuvanih grobnica, zakrivljenih krovova i s po jednim prozorom, gdje u svakoj od njih leži po 100 sahranjenih tijela.
Povijesni podaci o velikoj epidemiji kuge, koja je tijekom 17. i 18. stoljeća zahvatila regiju, sadrže i priče o stanovništvu Dargavsa, koje se skrivalo u ove nadzemne kripte, kao neku vrstu karantene za zaražene, i tu čekalo svoju smrt.
Neka od tijela sahranjena su u drvenim kovčezima koji oblikom podsjećaju na čamce, dok su pokraj jednog tijela otkrivena čak i vesla. Kako u blizini nema plovnih rijeka, povjesničari smatraju da je lokalno stanovništvo vjerovalo kako pokojnik mora prijeći rijeku kako bi stigao u Raj.
I dok turisti u velikom broju posjećuju ovo groblje koje se prostire na 1.5 hektara kako bi vidjeli primjere izvanredno očuvane srednjovjekovne arhitekture, povjesničarka Luidmila Gaboeva smatra da ljudi koji dolaze iz strahopoštovanja prema ovo mjestu pronađu još nešto osim njegove ljepote – pomirenje s vječitim strahom od smrti.