11.6 C
Sarajevo
21.09.2024

Čedomir Petrović piše za Face: Rođeni tri i po godine posle rata

Bio je omanjeg rasta. Pantalone široke i podignute malo više od uobičajenog, zato su dole, kod cipela, bile kraće. Košulja i kravata. Šešir. Tamno zeleni šuškavac i neizbežna muštikla, sa Drinom bez filtera. Jedna ruka u džepu, u drugom Politika. Seda lagano na klupu. Prekršta nogu preko noge, balans tela prebacuje na desno, otvara novine i diže pogled ka nama.

Mi đaci, osnovne škole “Đuro Strugar“, na periferiji grada, stojimo postrojeni u kratkim pantalonama, belim potkošuljama i patikama Bata-Borovo. Čovek na klupi je profesor fiskulture Sredojević. Vreme, neko davno, mirno, sigurno… Trčim do njega. Pruža mi ključeve. Skačem po tri stepenika. Otvaram profesorovu kasetu u kojoj nema ničega, osim jedne ofucane, stare, fudbalske lopte. Sa ulaznih vrata škole, šutiram loptu visoko u vis. Vrištimo i počinjemo utakmicu koja će trajati 45 minuta, kada će zazvoniti školsko zvono, profesor Sredojević će ustati, lupiti muštiklom o naslon drvene klupe, izleteće pikavac, nagaziće ga cipelom, vratiti novine u džep, otresti malo pepela sa pantalona, uzeti ključeve svog ormana u koji sam vratio fudbalsku loptu, okrenuti se ka nama i reći: Čas je završen, Zdravo! Odgovorili smo kao jedan: Zdravo!

Profesor Sredojević je odlazio lagano niz ulicu Varšavsku, danas Jaše Prodanovića, a posle izvesnog vremena pojaviće se umesto njega, zbog odlaska u penziju, mlad i poletan, pun novih ideja, profesor Tišma, u plavoj trenerci, patikama i što je bilo novo za nas, pištaljkom, u koju je pištao i kad je trebalo i kad nije, tako da ga je i direktor škole jednom opomenuo: Druže Tišma, pobogu brate, pa ne duvajte toliko u tu pištaljku, probiste nam svima uši…

- OGLAS -

Novi, mladi i poletni, profesor Tišma, uvodio nas je u novo vreme i uveo nas je u fiskulturnu salu, da se upoznamo s njom i njenim zastrašujućim predmetima. Više nikada nismo igrali fudbal, osim u vanškolskim aktivnostima. Tu je bio kozlić koga je trebalo preskočiti, strunjače za kolutove napred i nazad, konopac za penjanje, greda, razboj i ostale sprave za mučenje đaka.

Koliko će mi kasnije u životu nedostajati profesor Sredojević i njegove metode na času fiskulture.

- Advertisement -

Profesorka Bašić, predavala nam je crtanje. Bila je u poznim godinama, kao naše bake. Odlazili bi u obližnji park i crtali lišće, cvetove i drveće. Na kraju časa budili smo profesorku, koja je zaspala na klupi i pomagali joj da se vrati u školu.

Profesor srpskog jezika Drekalović, koji je svirao tamburicu, osnovao je školski tamburaški orkestar, u kome sam svirao kontru, što će se u mom kasnijem životu ispostaviti da je to pravi instrument za mene.

Imali smo po jedan udžbenik iz svakog predmeta. Nismo imali seksualno vaspitanje. To je dolazilo postepeno i prirodno.

U toku jednog dana, ujutro smo išli na lekarski pregled kod školske doktorke Gordane Mihailović,  koju pamtim kao dobru ženu, zato što sam je zamolio da mi ne pregleda grlo kašikom, jer mi je bilo muka, nego ću zinuti najviše što mogu, a za koju sam mnogo kasnije saznao, da je kćerka generala Dragoljuba Mihailovića Draže, načelnika Štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.

Istog dana uveče, u svečanoj sali škole, postajali smo Titovi pioniri, i dobijali kape, marame i značke. Koliko je bio buran i pun kontrasta taj dan, tada nisam znao. Bili smo deca i nismo imali nikakva saznanja. Doći će ona kasnije i doneti nama i onoj bivšoj zemlji, velika zla.

Svetog Savu su komunisti streljali 1945., a vaskrsnuli ga posle četrdeset i pet godina. Jurili su me panduri po Kalenićevoj pijaci da mi otmu Badnjak, a već iduće godine i sami su ga kačili na prednje delove svojih malih marica, a mi smo odlazili u crkvu, krstili se krišom, ulazeći na mala vrata, pod velom noći.

Slavili su slave komunisti sa svećom u ormanu, puzeći po podu, kao u ratu, da ih komšiluk ne vidi i čestitajući slavu rečima – Srećna slava, gde je hor partijaca odgovarao – Slava mu. Na Uskrs, tucali se tajno, šarenim jajima.

Onda su oni isti komesari koji su hapsili zbog vere i slave, na mig vođe, počeli da govore: Pa, šta je vama ljudi? Zašto se krijete? To su naši verski običaji i sve ih moramo slaviti. Bez toga nismo srbi. Svi u crkve!

Menjali se nazivi ulica. Menjala se imena gradova, ustanova. Sklanjani, pa vraćani spomenici sumnjivih likova. Heroji proglašavani izdajnicima, a ovi drugi rodoljubima. Ljudi menjali imena, prezimena, ideologije, biografije… Ubijali više Srbi, Srbe, nego nemci. Dizali smo pojedince u nebesa i slavili, pa ih sutradan bacali u govna i blato. Ne može niko da ugrozi popularnost vlasti. Pa, ni Đoković. Uvek ćemo mu naći nešto.                       

Otimali su ulice Savi Kovačeviću, Ivi Loli Ribaru i mnogima još. Poginuli su ili ubijeni u ratu, po naredbi. Narod tako priča.

Te nagle promene, koje niko normalan nije mogao da shvati i prihvati, uticale su na karakter Srba, da izgube identitet, moral, osećaj tradicije, dostojanstvo, da postanu prevrtljivi, potkupljivi, zavidni, dupeuvlakači, cinkaroši, nikad složni… 

U gimnaziji sam počeo da pušim, sedim sa društvom u kafani, da pijuckam. Po planu i programu, morali smo da pročitamo celokupna Krležina dela i to je bilo dobro, zato što bih samo slušao, a ne bih nikad sam spoznao, kakav je bio književnik.

Kažu, ovi što vode ostatke te rasturene Jugoslavije, da neće više naša deca da uče hrvatske i ostale pisce i pesnike. Šta će im? Imamo mi naše, srpske.

Vama nisu potrebni, vi ionako ništa ne čitate. Pravite bogalje od mnogih generacija. Danas su deca po školama u Srbiji, osiromašena za stihove Prešerna, drame Ivana Cankara, Župančića. Osiromašena su za pesme velikog Tina Ujevića, za stvaranja, Šenoe i Matošića, Krkleca. Neće nikada doznati zašto je Modra rijeka, Mak Dizdara, ni Beli mugri, i Berači duvana, Koste Racina.

Pisaće se neke nove istorije, u kojima će uvek drugi biti ubice i lopovi, kako kome odgovara, bez imalo stida i greha. Knjige iz geografije, menjače vlasnike teritorija, granice će biti sulude. Isti jezik biće seciran na nekoliko. Vratila se u škole veronauka, da još više udalji i unese mržnju i razdor među mlade. Ovi iz vlasti, trudiće se da se sve manje razumemo, kao da nikada nismo imali nikakve veze ni sa kim.

Ja vas molim, bacite sve te školske udžbenike u pizdu materinu, i zajebite ih i ne idite više u takve škole. Hoće da naprave monstrume od vas i da zamrzite one narode sa kojima smo nekad bili zajedno, a koje vi još niste ni upoznali. A, kakvih sjajnih likova danas imaju Slovenci, Hrvati, Muslimani, Albanci…

Da li je Vas, decu, učenike, đake u Srbiji, pitao neko nešto? Šta ste Vi? Pokusni kunići? Bićete novčano kažnjeni, ako pušite i psujete. Ako udarite nekog, bićete izbačeni iz škole. Pušite, psujte, udarajte, neka vas izbacuju… I nas su.

I šta nam fali… Mnogo toga.

I onako vam ta škola neće biti potrebna kasnije u životu, ni malo. Posao ćete dobiti samo ako imate neku tešku vezu ili platite ili postanete član neke od vladajućih stranaka. Od onih pametnih, kreativnih, koji odskaču od ostalih, vlast će imati strah, zato što u svojim redovima nema takve kapacitete koji mogu da prate rad malih genija. Oteće im se. Preuzeti položaje. Zavladati Srbijom. Bolje neka idu u inostranstvo, pa tamo neka oni trljaju glavu, šta će s njima. Bolji su nama, ovi naši, nepismeni. Poslušniji su.

Pre mnogo godina, kad su počeli neki govnarski bodovi da se skupljaju, oni učenici koji su znali nešto, prestali su da šapuću, učenici su postali ljige i pizde i umrlo je drugarstvo.

Išli smo na izlete i ekskurzije. Majka je uvek pržila prženice i govorila da moram sve pojesti. Drugi su nosili hleb sa margarinom, retki sa jeftinom salamom “podrigušom”, sa domaćim ajvarom ili mašću, neizbežna tvrdo kuvana jaja, sa soli uvijenoj u parče papira. Sve bi to skupili na jedno mesto, i podelili drugarski, kao što smo sve u ono vreme delili…

Kasnijih pedesetih, devojčice su nosile kecelje, dečaci kaputiće plave, ili crne boje. Ispod njih, svako je imao ono što su roditelji mogli da mu priušte. Kod mnogih se, keceljama i kaputićima skrivala sirotinja. Nisu ih skidali ni van škole. Postajali su uniforme hiljadama dece, rođene tri i po godine, od kraja Drugog  svetskog rata.

Danas će te školske uniforme, ukoliko bude usvojen zakon, na nekoliko sati, u toku dana, pokušati da izjednače ogromne socijalne razlike u društvu, koje nekada davno nisu postojale.

Nije bio nijedan automobil u mojoj ulici. Nijedan televizor. Putovali smo kod rodbine u unutrašnjost, vozom. Noć provodili na klupi železničke stanice u Stalaću i izjutra hvatali „Ćiru“ do Kruševca.

Prvi poremećaji u socijalnoj i pravnoj ravnoteži moći, nastali na kriminalizovan  način,  počeli su da stvaraju talas, koji je danas toliko narastao, da jedino on može da utiče na promenu vlasti u Srbiji.                                                                                                      

                                                                                          Čedomir Petrović

                                                                                                      dramski umetnik

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA