“Jučer je mog psa u njegovom kvartu napala mačka u prolazu. Rodio se u nevakat! Zapalo ga doba u kojem mačke napadaju pse, budale vladaju pametnima, kriminalci isljeđuju i postavljaju policiju, sudstvo i tužilaštvo, a polupismeni, intelektualcima drže vazove i dersove!
Taj incident je mog psa bacio u neku vrstu pseće depresije! Sjebalo ga, da prostiš, do te mjere da je čitav dan odbijao hranu, uključujući i omiljene slastice. Počela se na njemu razaznavati mračna sjena, koju svaki posjetitelj, koji dođe u BiH, brzo primjeti na licima stanovnika oba entiteta.
Nije da moj pas ima neke direktne veze sa novinarstvom. Nije da ima veze sa Face TV, niti njenim novinarom Senadom Hadžifejzovićem. Činjenica je zasigurno, kako je moj pas u toj svojoj tihoj patnji želio, da mačka, kriva za njegovu patnju i poniženje, kriva za to da se on ne osjeća psom u psećoj koži, zauvijek nestane. Zasigurno je to želio ali nije ništa po tom pitanju poduzeo, niti je takvu želju javno iskazao.
Cvilio je, svjestan jada u kojem se nalazi, svjestan, da se teško može nadati nekim boljim vremenima, svjestan da je život samo jedan i da nema niti popravni niti reprizu, ali nije ništa poduzeo, nije iskezio zube, nije zarežao ili barem zalajao, već se samo ponadao da će neko tu mačku smjestiti u azil, poslati na tečaj kontrole agresije ili da je se na neki drugi način smijeni, smiri, umiri!
Moj pas nije agresivan pas. On je dobrica. Takve pse, eto čak i mačke zlostavljaju.
U ratu, u BiH, u Prijedoru, Bijeljini, Srebrenici, ubijani su također dobri, fini, nespremni na agresiju, nespremni na nasilje.
One, koji su spremni na nasilje, ne možeš tek tako okupiti, pa ubiti, odvesti na streljanje uz rub jame, ili na klanje uz podivljalu rijeku, što pod mostom huči! Dobri i fini nikada nisu niti ubijali, niti na ubijanje pozivali! Čak, niti u ratu! Čak, niti kad su oplakivali svoje bližnje, svoje prijatelje novinare, što su ih po Sarajevu sustizali metci zlih ljudi, spremnih na ubijanje!
Tako nije Senad, niti u ratu pozivao na ubijanje, kada je to bilo populistički poželjno, prihvatljivo, pa čak i očekivano. Zašto bi sada ta novinarska gromada sazdana od objektivnosti i tolerancije, pozvala na neki linč?
Ljudi su robovi navika. Tako je i Senad rob svojih! Ne poziva takav na zlo. Nije on Risto Đogo!
Ali zato jesu oni kojima on smeta! Oni kojima smeta svako objektivno, istraživačko novinarstvo, usmjereno na kritiku društva i stvaranje klime u kojoj je promjena moguća i vjerovatna! Isti oni koji su na Senadov linč, bezbroj puta pozivali, a da nikada nisu odgovarali!
Ne radi se ovdje o direktoru RAK-a, već o svima onima, koji stoje iza njega i šapuću, mrmljaju, bajaju, spletkare i podvaljuju! Radi se o Dodicima, Bakirima, Draganima, njihovim pulenima, pašama i subašama! Direktor RAK-a je samo još jedna od marioneta spuštena na poziciju moći, iz koje može djelovati samo, kad je konci sa stropa ožive, tanane, ali čelične niti, na prstima Gospodara Lutaka!
Sa opasnim se stvarima igrate dunjalučki gospodari! Ne dira se u zadnju nadu! Ne zatvara se jedini izlaz! Ne guši se jedini glas! Ne kandžija se ranjenu zvijer satjeranu u kut!
Pitate li se ikada, šta to bude, pa se desi rumunski scenarij? Zamislite li se ikada koliko daleko možete ići i koja je posljednja svetinja u koju se ne barka, ona na kojoj ćete polomiti zube?
Policijske su bile i druge države, čiji su despoti zanočili na prijestolju a osvanuli u tamnici, čekajući narodni sud pravde! Tvrdi su bili i njihovi pendreci! Zar mislite da su oni imali manje ušiju ili sporije jezike, što melju ljudsek sudbine! Imali su i njihovi narodi strah i bili zavedeni lažima, zbog kojih su slušali i trpili! Sve do jednom!
Ja bih se na Vašem mjestu zabrinuo! Zastao bih na tren pa se zapitao: „Ko je Senad?“. Bolje da se vi to zapitate, nego, da čekate, da mi pitamo: „Quo Vadis Senade?“.
Možda je došlo naše vrijeme, za „Gdanjsk 80.“!”