Budući da LGBT populacija i njene različite zajednice i supkulture pružaju bogata, neiskorištena okruženja za provođenje istraživanja u područjima koja su relevantna za psihologiju u zajednici, relativna nezainteresiranost za LGBT pitanja u okviru psihologije pa i samog novinarstva u zajednici predstavlja gubitak za samu disciplinu. Kada je riječ o društvu, potrebno je edukovati i razbijati predrasude te učiti ljude da su LGBTIQ osobe ravnopravni članovi zajednice, nimalo drugačiji od nas.
Koliko znamo o LGBTIQ zajednicama? Da li i zašto javnost opravdava govor mržnje prema pripadnicima LGBTIQ zajednice? Na ta i mnoga druga pitanja odgovorit će nam Jozo Blažević koordinator programa u Sarajevskom otvorenom centru, koji posebno radi na aktivnostima vezanim za direktan rad sa LGBT zajednicom.
Faceplus: Zbog čega javnost opravdava govor mržnje prema pripadnicima LGBITQ zajednice?
Vjerujemo da oni koji šire govor mržnje prema LGBTIQ osobama su toga i sami svjesni_e. Međutim, svakako je još zabrinjavajuće to što te iste osobe smatraju da je upotreba govora mržnje da bi se izrazio vlastiti stav prema LGBTIQ osobama, opravdana. Također, ovdje postoji jedan drugi problem, odnosno ono što ih dodatno ohrabruje i što im daje vjetar u leđa, a to je činjenica da govor mržnje nije reguliran zakonom. Dakle, nepostojanje adekvatnog zakonskog okvira koji će pružati adekvatnu zakonsku zaštitu LGBTIQ osobama kao i izostanak reakcije nadležnih institucija za ova pitanja, dovodi do toga da se govor mržnje svakodnevno širi prema LGBTI osobama. Bitno je napomenuti da uz to sve govor mržnje često prethodi počinjenima krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Govor mržnje ali i mržnja generalno, nažalost, duboku su ukorijenjeni u našu svakodnevnicu te je većina društva postala imuna na ispoljavanje svakog oblika mržnje i nasilja a koje se ispoljava najčešće prema manjinskim kategorijama u društvu.
Faceplus: LGBTIQ osobe diskriminirane su na razne načine, i na svovoj koži najbolje osjećaju sve propuste i nedostatke ovog sistema? Koliko se u praksi sa pravosuđem i policijom kroz institucije poštuju ljudska prava LGBTI osoba?
Svaka treća LGBTI osoba u BiH doživjela je diskriminaciju. Pasivnost pravosuđa kao i nedostatak proaktivnosti nadležnih institucija u borbi protiv diskriminacije LGBTIQ osoba rezultirali su izrazito visokim stepenom nepovjerenja u institucije koje su nadležne za zaštitu ljudskih prava (87% ispitanih LGBTIQ osoba nema povjerenja u pravosuđe), što također utječe na nizak broj prijavljenih slučajeva diskriminacije. Ukratko možemo reći da je mali broj slučajeva koji su se vodili pred nadležnim tijelima sa jedne strane, te da proces ide veoma sporo. Unatrag nekoliko godina, tačnije od 2014. godine Sarajevski otvoreni centar, kontinuirano radi sa predstavnicima pravosuđa i policijskih agencija na senzibilizaciji ali i edukaciji o ljudskim pravima LGBTIQ osoba, kako na pitanjima diskriminacije, tako i na pitanjima govora mržnje i krivičnih djela učinjenih iz mržnje.
Faceplus: Gdje je granica između govora mržnje i slobodne govora?
Tanka je linija koja dijeli slobodu govora i govor mržnje jer svakom pojedincu pripada ljudsko pravo na izražavanje mišljenja ali to ne znači da svojim mišljenjem smije diskriminirati nekoga zbog njegovih različitosti, ili pozivati na mržnju i nasilje. Dakle, apsolutno postoji razlika između slobode govora i govora mržnje.
Govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku nacionalizma, homofobije kao i diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog porijekla. U suštini sve definicije govora mržnje karakteriziraju dvije stvari: sadržaj i društvene skupine protiv kojih je taj govor usmjeren. Dakle, govor mržnje predstavlja izražavanje mrzilačkih i/ili uvredljivih sadržaja, kojima se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji izruguju, omalovažavaju, ponižavaju, dehumaniziraju ili obezvređuju.
Sloboda izražavanja podrazumijeva slobodu kruženja informacija i iznošenja mišljenja bez straha od kazne ili osvete, ali i pravo da se izrazi vlastito mišljenje i razmišljanje bez straha da će nas neko u tome spriječiti ili, u najgorem slučaju, kazniti. Ona je jedan od temeljnih stupova za postojanje demokratske vlasti i jedno u nizu univerzalnih ljudskih prava, prava svakog pojedinca u cijelome svijetu.
Međutim, govor koji prelazi granice slobode izražavanja, a za cilj ima izazivanje mržnje i netrpeljivosti, te poticanje na diskriminaciju i nasilje je već govor mržnje. Korištenje prava slobode izražavanja nosi sa sobom određene odgovornosti i obaveze, te u pojedinim slučajevima može biti ograničena.
Dakle, da bi se govor mržnje mogao okarakterizirati kao govor mržnje, treba se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka i sadržaja, mrzilački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih društvenih skupina i njihovih pripadnika koji se mogu identificirati po određenim zajedničkim objektivnim karakteristikama kao što su rasa, boja kože, vjera, spol, seksualna orijentacija itd.
Faceplus: Da li kroz medije LGBTI osobe donijaju dovoljno prostora za pričanje o njihovim pravima i konkretno etikiranju?
Mediji su najčešće prenosioci informacija i izvjestitelji o događajima koji tematizuju ljudska prava LGBTIQ osoba, ali i dalje je mali broj priča i priloga koji se bave pravima i problemima LGBTIQ osoba i njihovim ličnim pričama sa kojima se LGBTIQ osobe suočavaju u bh. društvu. Također, za mnoge medije, a posebno one online, pisati i izvještavati o ljudskim pravima LGBTIQ osoba je vrlo često bila ili jeste prilika za povećanje čitanosti, reakcija i komentara, pa izvještavanja vrlo često graniče sa senzacionalizmom. Još uvijek su česti slučajevi nepoznavanja terminologije, odnosno korištenja neodgovarajućih termina, što također nije prihvatljivo.
Kada govorimo o govoru mržnje i medijima, nažalost, mediji vrlo često zbog čitanosti zanemaruju negativan uticaj govora mržnje na ljudska prava, ali i pojedince_ke u društvu. Problem je u nedostatku lične ali i profesionalne odgovornosti. Da bi se razvila svijest i spriječilo širenje govora mržne, neophodno je da za njegovo širenje budu odgovorni kako mediji i institucije, ali tako i urednici/e, novinari/ke i državni službenici/e koji su govor mržnje širili.
Faceplus: Koliko je BiH općenito Balkan sigurno mjesto za prije svega njihov život koji je osnova ljudskih prava?
Osim izloženosti diskriminaciji, LGBTIQ osobe u BiH su nerijetko izložene i nasilju, pri čemu neadekvatan institucionalni okvir i neadekvatne reakcije nadležnih institucija (prije svega policije i pravosuđa) na slučajeve nasilja nad LGBTIQ osobama takve prakse ohrabruju, a LGBTIQ zajednicu ostavljaju nedovoljno zaštićenom. Sukladno tome, LGBTIQ osobe često su žrtve kako verbalnog (vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje, i sl.) tako i fizičkog nasilja: prema nalazima regionalnog istraživanja koje je 2015. godine proveo Nacionalni demokratski institut, 72%
ispitanih LGBTI osoba iz BiH doživjelo je neki vid nasilja, pri čemu je 15% njih doživjelo fizičko nasilje. U tom smislu, adekvatne reakcije uglavnom izostaju, tj. istražni i sudski procesi su spori, dok se počinioci_teljke uglavnom ne kažnjavaju ili kažnjavaju nedovoljno strogim mjerama. Dakle krivična djela koja za motiv izvršnje od strane počinitelja imaju seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili spolne karakteristike se adekvatno ne istražuju, u većini slučajeva pogrešno kvalificiraju i samim tim neadekvatno sankcioniraju.
Prema istraživanju Brojevi koji ravnopravnost znače, Analiza rezultata istraživanja problema i potreba LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini u 2017. Godini, pokazalo je da čak 69,4% LGBTIQ osoba iz straha krije svoj identitet, oko 55% ih izbjegava neka mjesta jer ih doživljava nesigurnim za LGBTIQ osobe, dok 19,4% izbjegava masovna okupljanja. Značajan je procenat i onih koji_e izbjegavaju šetati sami_e (12,5%) ili koristiti javni prevoz (7,4%).
Faceplus: Iako je BiH potpisala mnoge međunarodne konvencije i sporazume kojima se obavezala na poštivanje ljudskih prava koliko se ista zapravo poštuju?
Nažalost, moramo reći da se međunarodni dokumenti i sporazumi u vezi poštivanja ljudskih prava, na koje se BiH kao država potpisnica istih, obvezala, ne poštuju. Dosta je da je slabo razumijevanje dokumenata i međunarodnih propisa za zaštitu ljudskih prava. Da bi se situacija poboljšala u tom smislu, i dalje se mora kontinuirano raditi na edukaciji predstavnika_ca nadležnih institucija, na prvom mjestu pravosuđa i policije, kao i tome zašto je važna implementacija tih istih dokumenata.
Faceplus: U našem zakonodavstu je govor mržnje prepoznat kao netolerancija na etičkoj, nacionalnoj i vjerskoj osonovi, i kao takav tretiran je kao krivično djelo u Krivičnim zakonima. Da li postoji mogućnost posebnog Zakona o govoru mržnje?
Kada se radi o nacionalnom zakonodavtsvu, hitno je potrebno regulisati i govor mržnje kroz krivični zakon. Dakle, potrebno je zabraniti govor mržnje i pozivanje na nasilje prema LGBTI osobama, te u tom kontekst u Federaciji Bosne i i Hercegovine i Brčko Distriktu potrebno je izmijeniti krivično zakonodavstvo na način da se zabrani govor mržnje i pozivanje na nasilje i kad se zasnivaju na nečijoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu. Dobar i pozitivan primjer u domaćem zakonodavstvu je Republika Srpska kada je u julu 2017. godine Narodna skupština RS-a usvojila je Krivični zakonik kojim je, između ostalog, regulisano krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, što RS čini prvom administrativnom jedinicom u BiH koja sankcioniše poticanje na mržnju, govor mržnje i nasilje i prema LGBTI osobama, ali i drugim marginaliziranim grupama u BiH. Javno izazivanje i podsticanje na nasilje i mržnju tako je u RS-u zabranjeno na osnovu “nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, pola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina.”