Prije svega Adnan Ćerimagić (Bosna i Hercegovina) je viši analitičar think tanka Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI) gdje istražuje EU politiku prema zapadnom Balkanu. Prije nego što se pridružio ESI timu u augustu 2013. godine. Adnan je radio u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Bruxellesu. Praksu je obavljao u Sekretarijatu Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta, a radio je i kao istraživač u Evropskom centru za obuku i istraživanje za ljudska prava i demokratiju (ETC) Univerziteta u Grazu. Studirao je pravo na Univerzitetu u Grazu i međunarodne odnose i diplomatiju EU na Evropskom koledžu u Bruggeu. Član je Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta za mir u Beču. Adnan trenutno radi u Berlinu.
- Treba li BiH članstvo u EU ili imamo neku drugu alternativu?
BiH treba EU ako joj je cilj da “pobjegne“ sa periferije ekonomskog, političkog i društvenog razvoja Europe. U zadnjih tridesetak godina u Europi značajniji ekonomski, politički i društveni napredak, pomak prema razvijenom centru Europe, nije napravila niti jedna država bez da se integrisala sa velikim, razvijenim i bogatim tržištem EU.
- Da li je to cilj bh. političara?
Bosanskohercegovački političari se zalažu za članstvo u EU, te ekonomski, politički i društveni napredak BiH. Ali, da bi se u BiH taj napredak napravio nije dovoljno da trojica, šest ili deset političara kažu da su za njega ili članstvo u EU. Potrebno je na stotinu, bolje reći hiljadu ljudi, i ne samo političara već i državnih službenika, privrednika, tužilaca, sudija i drugih. Potrebni su svi koji odlično razumiju situaciju u BiH i kako stvari zaista funkcionišu, koji imaju konkretne ideje kako trenutni način funkcionisanja i trenutnu situaciju unaprijediti, te kako za to iskoristiti podršku i iskustvo EU. Od sigurnosti cesta na kojim se Bosanci i Hercegovci voze do zraka kojeg dišu. Naravno, važno je i da EU to ponudi BiH.
- Nudi li se BiH ta podrška od strane EU?
Krajem septembra prošle godine članovi Predsjedništva BiH, nakon posjete Briselu, bili su poprilično entuzijastični oko obećanja financijske podrške razvoju infrastrukture, okoliša i energetike. Čak im je nezvanično obećana preporuka Europske komisije za kandidatski status sredinom ove godine ukoliko ispune dio zahtjeva EU.
Članovi Predsjedništva govorili su o decenijskom projektu čišćenja bh. rijeka, razvoju željezničkog saobraćaja i digitalizaciji, te izgradnji mreža otpadnih voda po EU standardima. Sve su to skupi, zahtjevni i kompleksni projekti koje ne mogu članovi Predsjedništva BiH sami osmisliti, izraditi ili provesti. I gdje bi EU pomoć bila vrlo korisna. Ali od tada, nažalost, malo toga je konkretno urađeno a i u samoj EU je zaškripalo.
- Mnogo je primjera da stvari itekako škripe u EU i da se članstvo u EU za zemlje zapadnog Balkana čini daljim nego prije deset godina. Zašto je to tako?
EU u ovom trenutku nije spremna da se širi prema zemljama zapadnog Balkana i ne čini se kako će se to uskoro promijeniti. Razlozi su višestruki, od potrebe da se EU oporavi od šoka izazvanog izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz EU do izazova vladavini prava koje nove članice, prije svega Poljska i Mađarska, ali i jačanje desnice i globalne promjene.
U zemljama zapadnog Balkana gdje pregovori o članstvu nisu otvoreni, od BiH do Sjeverne Makedonije, neki uticaj EU još uvijek postoji. Ali u zemljama koje su otvorile pregovore o članstvu, očekivanje je bilo da će pregovore završiti kao Rumunija za oko pet godina. Međutim, Crna Gora i Srbija pregovaraju već devetu odnosno sedmu godinu. Poruka da uskoro neće postati članice EU tamo ima najveće posljedice, ne samo na brzinu reformi već i na mogućnost EU da ima uticaj na situaciju i politike u tim zemljama. To se onda osjeća u čitavom regionu.
- Da li EU to prepoznaje i pokušava nešto uraditi?
EU kroz različite inicijative, od podrške zapadno balkanskom ekonomskom regionalnom uvezivanju, osnivanje zajednica za energetiku ili transport, razvijanje različitih investicijskih i ekonomskih agendi i postepenim povećanjem novčane podrške, pokušava da zainteresuje zemlje zapadnog Balkana i tako ostvari veći uticaj u regionu. Međutim, do sada sve to nije rezultiralo sa značajnim ekonomskim, političkim i društvenim napretkom regiona ili većim uticajem EU u regionu. Naravno, dio odgovornosti nose i zemlje regiona ali najveći dio odgovornost je na EU.
- Zašto su svi ti pokušaji EU do sada dali mršave rezultate?
Sve zemlje centralne i istočne Europe koje su u zadnjih tridesetak godina se pomjerile sa periferije političkog, ekonomskog i društvenog razvoja Europe i približile razvijenom centru, uradile su to jer su postale dio EU tržišta, bogatog, razvijenog i velikog tržišta, te u potpunosti iskoristile slobodu kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Članstvo u zajedničkom EU tržištu praćeno je i značajnom tehničkom i financijskom podrškom. Sve to je bila inspiracija stotinama ili hiljadama ljudi koji su provodili reforme i usvajali EU standarde.
Zemlje koje su imale dovoljno ljudi sa znanjem i iskustvom na pravim pozicijama, koji su izlazili sa rješenjima za probleme i koristile EU podršku, kao naprimjer Estonija, u ovome procesu su bile uspješnije. One koje su u tome bile slabije, kao naprimjer Rumunija, ostvarile su nešto manji uspjeh. Ali, važno je napomenuti, sve te zemlje ostvarile su brži, veći i bolji napredak od zemalja zapadnog Balkana.
- Da li se onda može očekivati da EU poveća svoj uticaj u regionu i ubrzati provođenje reformi?
Da bi se to dogodilo EU ne smije odustati od dugoročne perspektive punopravnog članstva za sve zemlje zapadnog Balkana, uključujući i BiH i Kosovo. Mislim da oko toga postoji dosta snažan konsenzus u EU, što je dobro i važno.
Ali, s obzirom da se članstvo ne može ostvariti u narednom periodu EU zemljama zapadnog Balkana mora ponuditi ono što je bilo najvažnije za razvoj zemalja Centralne i Istočne Europe u zadnje tri decenije. A to je članstvo u jedinstvenom tržištu EU, učešće u slobodi kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi, te financijska podrška koja je jednaka onoj koju primaju članice EU. O tome se trenutno u EU razgovara stidljivo i nadam se da će biti konkretnijih rezultata uskoro.
- U BiH neki političari govore o mogućnosti da BiH dobije kandidatski status na ljeto ove godine. Koliko je to realno?
Mišljenje koje je Europska komisija objavila u maju 2019. sadrži 14 prioritetnih područja gdje BiH treba ostvariti napredak kako bi otvorila pregovore o članstvu. Trenutna pravila igre su postavljena tako da kada BiH ostvari određeni napredak u njima, Europska komisija će preporučiti kandidatski status o kome će onda jednoglasno morati odlučiti 27 vlada EU. Kada se ostvari napredak u okviru svih 14 prioriteta Europska komisija će preporučiti otvaranje pregovora. O kome će opet onda jednoglasno morati odlučiti 27 vlada EU.
Kada vidimo put Albanije i Sjeverne Makedonije od Mišljenja do kandidatskog statusa i otvaranja pregovora, sve što su te zemlje morale uraditi, što im je naknadno dodano, uz težinu već postojećih zahtjeva koje je Europska komisija postavila pred BiH, čini se kako razloga za optimizam za neki brz i značajan napredak u procesu EU integracija BiH trenutno nema.
Neki od tih prioriteta za BiH su već provedeni, kao što je ukidanje smrtne kazne u bh. entitetu Republici Srpskoj, i održavanje izbora u Mostaru. Ali i ostatak liste prioriteta je dug i kompleksan. Mislim da bi uz određene korake, prije svega vezane za pravosuđe, bilo realno očekivati preporuku Europske komisije za kandidatski status. To bi sigurno doprinijelo dosta lošem imidžu koji BiH ima u EU. Međutim, jednoglasnu odluku zemalja članica o dodjeljivanju kandidatskog statusa biti će teže izboriti.
- Koja je odnos političara i civilnog sektora u procesu EU integracija? Kako isti može biti unapređena?
EU integracije najvećim dijelom nisu ono što najviše čujemo u javnosti: kandidatski status, otvaranje pregovora ili poglavlja. Nisu ni isključivo razgovori o izboru članova Predsjedništva ili nadležnostima. To građane i privredu sa pravom umara i zbunjuje. EU integracije su najvećim svojim dijelom o korištenju iskustva EU za unapređenje svakodnevne situacije u zemlji, od zaštite okoliša do proizvodnje mlijeka.
Najveći izazov sa kojim se BiH trenutno suočava je promjena puta kojim se utvrđuje društveni interes, te gdje i kako BiH troši svoje novce i ljude. Od toga koliko ljekara BiH ima, ko dobija poslove u javnim firmama i upravi, koliko i šta oni svi trebaju raditi, do načina na koji se troši novac iz budžeta ili koliko prostora i podrške se daje privatnim i inovativnim idejama.
Proces donošenja takvih odluka u ovom trenutku je ili u paralizi ili vodi do zadovoljavanja vrlo uskih interesa, najčešće onih koji imaju političke, porodične i ekonomske veze. Interes ljudi i grupa koje nemaju te veze, ali i dugoročni društveni interesi, najčešće bivaju zanemareni, ušutkani ili čak proganjani. To se mora promjeniti i uloga civilnog sektora, predstavnika različitih interesnih grupa je vrlo važna.
Mogućnost da se uzme vrijeme, propituju i ponude ideje koje će ići na korist čitavog društva je privilegija koja košta. Svugdje, pa i u BiH. Ali za društva koja imaju ambiciju da se razvijaju takvo što je neophodno. Tu mogućnost trenutno imaju mnogobrojne organizacije civilnog društva koje prepoznaju probleme i mogućnosti, razmišljaju o mogućim rješenjima i nude ih. Političari i javna uprava u BiH bi to morali iskoristiti za usvajanje i provođenje politika koje će unaprijediti situaciju.
- Za kraj, kako vidite trenutnu političku bornu različitih stranaka, vizija i pogleda u BiH?
Politička borba u BiH tokom treće decenije 21. vijeka morala bi se voditi i između onih koji zagovaraju održavanje trenutnog nivoa razvijenosti BiH i postojećeg načina podjele resursa i onih koji od BiH, svih njenih entiteta, distrikta, kantona i općina, žele napraviti društvo koje se razvija, proizvodi nove vrijednosti i koje omogućava da interesi sve većeg broja ljudi budu uzeti u obzir pri određivanju društvenog interesa. Klice ovog drugog razmišljanja vidim širom BiH, u mnogim građanskim inicijativama, najčešće lokalnog karaktera, kao i među mnogobrojnim privrednicima i pojedincima u različitim političkim strankama. Ali te klice se moraju zalivati, ohrabriti i podržati. Dati im se glas i ideje.
Pitanje novca je bh. paradoks. Tokom 2019. godine bh. dijaspora je u domovinu poslala preko 4 milijarde maraka, a oni koji žive u BiH su na štednji imali skoro 13 milijardi maraka. Zajedno to je više novca nego sve strane investicije u BiH zajedno od kraja rata.
Ono ćega nema su ideje za investiranje i povjerenje da će, ako se investirani novci i multiplicirati. A to je ono što investitoru treba. Da bi se to dogodilo bh. treba institucije kojim se vjeruje, ili barem institucije kojim se sve više vjeruje, ali i političku, društvenu i ekonomsku viziju i klimu koja je u trećoj deceniji 21. vijeka odgovara najširem interesu svojih stanovnika i koja u punom smislu koristi činjenicu da je njen najveći, najbliži i najznačajniji partner Evropska unija.