Nesumnjivo je da su se u BiH u posljednjih nekoliko godina desili značajni pomaci u cilju osiguranja uživanja prava Roma i njihovog uključivanja u društvo, što je prije svega zahtijevalo uspostavu zakonodavnog i institucionalnog okvira. Ipak, u javnosti još uvijek postoje predrasude i diskriminacija prema njima.
Specijalni izvještaj o položaju Roma u Bosni i Hercegovini pokazao je da država, iako je obavezna, ne osigurava dovoljno osnovnih prava za Rome. Krivična djela počinjena iz mržnje prema pripadnicima romske zajednice, nažalost, nisu rijetkost i izostanak odgovarajuće reakcije nadležnih organa može kreirati klimu nekažnjavanja i produbiti doživljaj marginalizacije. Važno je spomenuti da u registrima krivičnih djela i prekršaja nema odvojenih statistika za Rome, tako da nije moguće zaključiti imaju li Romi zaista visok stepen kršenja zakona ili je to samo pretpostavka. Također nije moguće ni utvrditi kako se tačno procesuiraju krivična djela i prekršaji koje počine Romi. U Izvještaju o istraživanju: Sigurnosne potrebe i problemi Roma u Bosni i Hercegovini, čiji je izdavač “Atlantska inicijativa”, autorica Majde Halilović, Maide Ćehajić i Edine Bećirević, naglašeno je da su predrasude prema Romima u BiH dodatno ojačane posljednjih godina zbog porasta uličnog prosjačenja, a što nije adekvatno sistemski riješeno. Također, siromaštvo i isključenost iz društva dovode Rome u stanje opće nesigurnosti. Tomu u prilog govori i slučaj teškog fizičkog napada na dvojicu Roma 2000. godine u naselju Novo Podgorje u općini Banovići u Tuzlanskom kantonu, potom se 2003. godine desio napad ručnom bombom na Rome u Bijeljini.
Romska udruženja (njih 84 koliko ih djeluje u BiH) imaju podijeljeno mišljenje kada je u pitanju odnos organa lokalne samouprave prema njima. Odgovori su uglavnom različiti i zavise od teritorija na kojem žive i djeluju. Cjelokupna situacija u državi kreirala je i specifičan odnos Roma s policijom. Romi su ti koji se često bave poslovima za koje nemaju dozvolu, kao što je na primjer ulična preprodaja, zbog koje dolaze u sukob sa zakonom. Istovremeno, Romi su izloženi brojnim sigurnosnim rizicima, zbog čega trebaju zaštitu policije.
Policijski službenici, kao i društvo u cjelini, nisu oslobođeni rasističkih stavova i predrasuda. Takvi stavovi se ponekad manifestiraju u nedovoljno revnosnom obavljanju policijskih dužnosti, to jest u neosiguravanju dovoljne podrške i zaštite, ili u pretjerano revnosnom obavljanju policijskih dužnosti, to jest pridavanjem pretjerane pažnje krivičnim djelima koja su navodno počinili Romi. S druge strane, predstavnici policije, kako se navodi u Izvještaju o istraživanju: Sigurnosne potrebe i problemi Roma u Bosni i Hercegovini, su tvrdili da postupaju jednako prema svima i da postupaju pravično.
Jedna od činjenica, kako se navodi u spomenutom izvještaju, jeste i to da Romi uopće nisu zastupljeni u policiji u BiH, što je iznenađujuća činjenica s obzirom na to da bi ovo bio jedan od načina da se policija približi Romima i da Romi počinju doživljavati policiju kao servis koji je i njima na raspolaganju.
Policiji se, između ostalog najviše zamjera zbog stalne kontrole Roma koji rade na pijacama, oduzimanja robe i određivanja visokih kazni koje moraju platiti. Ovakva situacija kod Roma koji se bave sitnom trgovinom stvara veliki animozitet prema policiji, što može biti veliki problem prilikom rješavanja drugih, ozbiljnijih krivičnih djela. Ovdje je potrebno naročito obratiti pažnju na grupe koje su izložene dvostrukoj diskriminaciji, recimo Romkinje, djeca Romi i osobe s invaliditetom.
Jedan od ključnih izazova za smanjenje isključenosti i povećanje sigurnosti Roma jest mijenjanje svijesti onih na vlasti i cjelokupne svijesti građana da prestanu doživljavati Rome kao pasivnu i problematičnu populaciju. Mnogi Romi u BiH rade i obrazuju se.