Projekt faceplus u saradnji sa USAID-om obrađuje temu ljudskih prava. U ovom članku bolje ćete moći upoznati se sa stvarnim stanjem uznemiravanja i samom odnosu pravosuđa prema ovakvi slučajevima u Bosni i Hercegovini. Kako možemo pomoći te prepoznati uznemiravanje, te kako reagovati i koliko prije svega same pravosudne institucije pokazuju interesovanje kako za žrtve tako i za same procese iskustva rodno zasnovanog nasilja. O tome i mnogim drugim vrstama uznemiravanja razgovaramo sa voditeljicom odjela za istraživanja Atlantske inicijative dr. Majde Halilović.
Faceplus: Seksualno nasilje spada u red zločina s najmanjom proporcijom prijava i prema podacima brojnih svjetskih istraživanja, na jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 i 20 neprijavljenih slučajeva. Kako ohrabriti žene da prijave seksualno nasilje?
Ženama treba podrška kako bliskih osoba tako i društva i institucija da prijave seksualno nasilje. Ako okruženje šalje poruku da joj neće vjerovati ili da će biti propitivana zašto se to baš njoj desilo, ako je pitaju da li je mogla izbjeći, da li je dovoljno uradila da se zaštiti, onda je teško napraviti taj korak i prijaviti seksualno nasilje. Stvaranje ohrabrujućeg okruženja se ne može desiti preko noći, i to je proces u kojem moramo svi učestvovati kao građani. Svi trebamo biti svjesni da se seksualno nasilje može dogoditi svima nama i našim bližnjim, bez izuzetka koliko godina imamo, kako izgledamo, da li smo dobro situirani, obrazovani ili ne. Počinioci silovanja ne izgledaju kao neki zli ljudi koje je lako prepoznati i izbjeći. Oni su među nama, rade često na finim poslovima i uživaju poštovanje zajednice.
Faceplus: Koliko su ustvari predrasude i stereotipi o seksualnom nasilju doprinijeli stanju u kojem se nalazi BiH po ovom pitanju?
Nemamo dugu tradiciju preispitivanja predrasuda kroz sistem obrazovanja, iako su predrasude i manipulisanje predrasudama i neznanjem nama u Bosni i Hercegovini nanijele ogromno zlo. Dugo smo živjeli sa idejom da su kod nas žene sasvim ravnopravne, jer mogu da se obrazuju, rade, oblače kako žele, i jer zakon definira zaštitu od nasilja. U tom smislu imamo ravnopravnost, ali kada žena prijavi muškarca za nasilje, naročito ako je taj muškarac zbog nečega omiljen i percipiran kao važan onda odjednom žena više nije ravnopravna u očima jednog dijela javnosti.
Potrebno je da se kao društvo osvijestimo i da učimo mlade i one starije o tome šta je seksualno nasilje, kako ga prepoznati i kako se zaštititi i da radimo na oslobađanju od predrasuda koje su svuda oko nas. Živimo u vremenu kada sve što je dobro, ali i loše ima svoju ekspresiju u online prostoru. Svjedoci smo pohvalnih humanitarnih akcija, povezivanja među ljudima, političkog aktivizma, ali i mržnje uperene prema drugom i drugačijem. Svjedoci smo i iskazivanja široke podrške, ali i agresivnog obrušavanja na žene koje su progovorile o seksualnom nasilju. Kada žena prijavi seksualno nasilje onda se dio te neke neosviještene javnosti naglo budi, i postavlja neka neumjesna pitanja puna predrasuda: da li je to istina, šta ona hoće da dobije time, je li hoće da se proslavi, i sl. Nevjerovatno je da ima ljudi kojima pada na pamet da će se žena okoristiti time što kaže da je silovana.
Ako sagledamo situaciju dublje, žena koja prijavi seksualno nasilje najveću uslugu čini nama i cijelom društvu. Ona štiti nas i našu djecu. Ona će podnijeti teret traženja pravde, i izložiti se javnoj osudi, ali će s vremenom takva vrsta nasilja postati neprihvatljiva. Moramo dekonstruirati te ideje i poći od sebe i svojih bližnjih pa se zamisliti o tome koliko je teško toj ženi da prijavi i javno kaže: mene je ta osoba silovala. Koliko dugo je ona morala procjenjivati i razmatrati šta će se sve desiti ako to kaže. Sigurno se pitala: kako će sad moj život da izgleda, ko će sve da komentariše i da me izvrće ruglu u javnom prostoru. Voljela bih da svako sebi postavi pitanje i da zamisli situaciju: Šta bi bilo da mene neko siluje, neko koga poznajem, neko s kim sam ušla u auto jer mi je to bilo najnormalnije. Koliko puta smo bile same s kolegom, prijateljem, nekim s kim smo izašle na ljubavni sastanak. To što smo same s njima ne daje dozvolu za seksualni odnos. E sad zamislite vas, i zamislite da vam neko slama otpor, da plačete, da molite i da se taj neko od dobrog i finog čovjeka pretvara u tom momentu u predatora koji ima samo jedan cilj. Šta ćete nakon toga? To više nije Milena ili Danijela, to ste sada vi lično, i onda skupite zadnji atom snage da prijavite, što zbog sebe, što zbog drugih žena, jer mora da se zna, i onda vas kome god padne na pamet blati po internetu. Zamislite da je to vaša sestra, vaše dijete…
Faceplus: Koji su po vama glavni razlozi zašto žene ne prijavljuju nasilnike?
Razlozi su brojni, a nekad je to strah od osude, strah od nasilnika, želja da se sve to zaboravi, želja da se nastavi život bez daljeg traumatiziranja, nepovjerenje u sistem, nepoznavanje prava, nepoznavanje sistema podrške i mnogi drugi faktori. Pokret Metoo, a kasnije naš Nisam tražila, pokazao nam je da žene imaju potrebu da svoje iskustvo podijele s nekim, da ga verbaliziraju, ali se plaše kakva će reakcija biti ako to urade, i naravno za to imaju i razlog. Zbog toga često iskustvo podijele u sigurnosti anonimnosti. Svaka osoba ima svoje neke razloge, i važno je da ne ulazimo u prosuđivanje zašto nije prijavila odmah i zašto je čekala. Životi su kompleksni, situacije su različite, početne pozicije nisu iste, nemaju svi podršku porodice i prijatelja i većina nas se nosi sa problemima kako najbolje znamo.
Faceplus: Koji su glavni koraci pri prijavljivanju nasilnika? Kome se obratiti prvo?
Odmah nakon nasilja, ako je to moguće, treba otići na neko sigurno mjesto, sačuvati odjeću, sačuvati dokaze, nazvati nekoga ko nam može biti podrška, nazvati policiju, otići na pregled u zdravstvenu ustanovu. Osoba koja je izložena nasilju može se obratiti policiji, tužilaštvu, može tražiti psihološku pomoć. Žrtve seksualnog nasilja mogu se obratiti i zdravstvenim ustanovama zbog saniranja povreda, tretiranja spolno prenosivih bolesti, sprečavanja ili utvrđivanja trudnoće, ili prikupljanja medicinskih dokaza. Čak i ako osoba ne može odmah prijaviti policiji nasilje, bilo bi dobro sačuvati što više dokaza, te zapisati sve detalje događaja. Međutim, želim istaći da se nasilje može prijaviti i bez ovih dokaza.
Faceplus: Da li postoje statistički podaci koji nam ukazuju na broj žena koje su zlostavljane?
Nemamo precizne podatke za BiH o tome koji broj žena je izložen različitim oblicima seksualnog nasilja, jer se ono nedovoljno prijavljuje. Naročito malo znamo o seksualnom nasilju nad djecom jer ono često ostaje neprijavljeno. Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da 12,6% žena u razvijenim zemljama ima iskustvo seksualnog nasilja izvan partnerskih veza. Za seksualno uznemiravanje sada imamo statistiku OSCE-a u BiH koja nam kaže da je 28% žena imalo iskustvo s nekim oblikom seksualnog uznemiravanja tokom života.
Faceplus: Ukoliko prepoznamo žrtvu seksualnog nasilja, kako pristupamo?
Dobro bi bilo da pitamo kako ti mogu pomoći, kako te mogu podržati, šta želiš da uradim za tebe. Da pokažemo suosjećanje, razumijevanje, da poštujemo povjerenje koje nam je ukazano, da ne osuđujemo, da ne krivimo osobu koja nam se povjerila. Možemo da kažemo: tu sam za tebe da te podržim, možda ne znam kako, ali spreman/a sam da dam sve od sebe. Ako ne znamo šta pitati, bolje ne pitati ništa i samo slušati. Možemo prikupiti informacije o tome kakvu pomoć osoba koja je preživjela nasilje može dobiti. Nekada je potrebno pozvati hitne službe i osigurati zaštitu. Važno je da ne budemo pasivni posmatrači ako vidimo da je neko ugrožen.
Faceplus:Seksualno nasilje uvijek je višestruka viktimizacija žrtve (kombinacija fizičkog, psihičkog i seksualnog), ali je istovremeno i povreda prava na slobodu izbora u sferi spolnosti, kao i povreda spolnog morala i dostojanstva žrtve (čast i ugled). Da li je žrtvi omogućeno liječenje (npr. psihičko) od strane države u smislu finansija?
Mislim da nije konstruktivno govoriti o tome da je žrtvama seksualnog nasilja narušena čast i ugled. One su hrabre, preživjele su, bore se za svoja prava, nastavljaju sa svojim životom najbolje kako mogu i znaju. To je veoma časno, moralno i hrabro. To što je neko nad njima vršio ili vrši nasilje na štetu je ugledu nasilniku, a ne onoj koja je napadnuta. Mi smo okruženi ljudima koji gube čast na razne načine, manipulacijama, prevarama, krađama, nasiljem, ali se to ne odnosi na žene koje su seksualno napadnute.
Što se tiče podrške društva, ona nije dovoljna. Liječenje je omogućeno kroz naš sistem zdravstvene zaštite. Psihološka podrška se može dobiti kroz centre za mentalno zdravlje i savjetovališta, ona koja su u javnom sistemu su besplatna. Problem je što u nekim manjim sredinama ova pomoć nije na raspolaganju. Međutim, u vrijeme moderne tehnologije psihološko savjetovanje je moguće dobiti i online. Dakle, podrška postoji, ali to nisu servisi koji su specijalizirani za podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje i u tom smislu su potrebna ozbiljna sistemska unapređenja.
Faceplus: Sve češće u medijima vidimo razne iskaze silovanih djevojaka. Koliko mediji doprinose ili odmažu upravo žrtvama?
Mediji prenose priče i iskustva i naročito sada postoji interes medija za ove priče. Interes je naročito pojačan kada se radi o nekim javnim ličnostima. Javne ličnosti mogu svojim iskustvima podići svijest javnosti, ali istovremeno one naročito mogu biti žrtve predrasuda. Glumice su u ovom periodu hrabro istupile sa svojim iskustvima, i bile su u velikom dijelu podržane, makar javno, naročito iz glumačke zajednice, osim nekih usamljenih istupa. Ono što je problematično jesu komentari koje u današnje vrijeme ima skoro svako o svemu, pa tako i o silovanju. To je ono što nije konstruktivno. Dobro je da medijski portali sve više zatvaraju komentare na ove članke, jer ti komentari nemaju nikakvu svrhu. Zapravo, ne treba dati prostor i priliku za napadanje i vrijeđanje. Međutim, medijski članak se prenosi na društvenim mrežama i onda kreću komentari nekih ljudi koji, čini se, bez imalo razmišljanja napišu prvo što im pada na pamet – niti znaju dovoljno o silovanju, niti poznaju te ljude, niti imaju bilo kakav dodir s njima, ali komentarišu uz veliko samopouzdanje. Živimo u vremenu kada smo okruženi neinformiranim komentarima na svaku vijest, pa tako i na seksualno nasilje. Tu su najvidljivije te predrasude i mizogini komentari. Teško mi je kada vidim kako neke žene komentiraju s puno ostrašćenosti žene koje podijele svoje priče, zaboravljajući da hrabrost žena koje su istupile štiti njih i njihove kćerke i pomaže svima nama da kreiramo bolje društvo u kojem seksualno nasilje neće biti tabu i u kojem se žene ne napadaju kad traže zaštitu. Bilo bi dobro da se ljudi suzdrže, razmisle, da se stave u nečiju poziciju, a da mediji daju osvrt i na to odakle ovakvi komentari dolaze, odnosno da ponude jedan drugačiji ugao.
Puno je predrasuda o tome ko može biti silovan, ali je važno naglasiti da nema tipične žrtve silovanja. Žrtve silovanja su nekada djeca, nekada maloljetnici, silovanje se dešava i u porodicama i vrše ga i najbliži srodnici. Silovane su nekada i starice, i muškarci i dječaci, osobe sa invaliditetom, ali mi o ovakvim slučajevima rijetko čujemo iz medija, odnosno čak i kada se takva vijest objavi, ona nema odjek kakav ima kada neka poznata ličnost iznese svoje iskustvo. Silovatelji su najčešće osobe koje su žrtvama poznate i u koje žrtve imaju neko povjerenje. Pustite nekoga da vam uđe u kuću, uđete u auto s nekim jer ga poznajete, to su sve normalne situacije i taj neko tu situaciju iskoristi. Recimo, prijatelj od oca dođe u kuću i ostanete nasamo s njim i on vas siluje. Kod silovanja se stvara ta neka percepcija da su silovane mlade zgodne žene koje nečim nekoga izazivaju, što je totalno netačno. Iz presuda koje smo mi analizirali samo je mali broj onih počinilaca koje žrtve nisu poznavale. Silovatelj bira svoje žrtve, procjenjuje da li će otpor moći savladati ucjenom, prijetnjom ili fizičkom snagom. Silovatelj razmatra da li će me ona prijaviti ako sam ja u nekoj nadmoćnoj poziciji svojim statusom, ugledom, jer sam poznat kao opasan i sl. Silovatelji su manipulativni, ne poštuju žene, ne poštuju integritet, vjeruju da na sve imaju pravo pa tako i na nečije tijelo. Društvo im mora pokazati da to nije tako. Žene koje su preživjele su rekle dosta toga, na nama je sada da pružimo podršku, da pokažemo razumijevanje, da pokažemo civilizacijski pomak u razumijevanju seksualnog nasilja.
Faceplus: Kolike su kazne počiniocu silovanja i da li u BiH imamo slučajeve u kojima su osuđeni? Ukoliko da, koliki je to procenat?
Naši zakoni definiraju silovanje, seksualno uznemiravanje i sve mnoge druge oblike seksualnog nasilja. Ono što vidimo iz analize sudske prakse koju je objavila Atlantska inicijativa 2018. godine na osnovu presuda koje smo tada analizirali za krivično djelo silovanja jeste veoma visok stepen osuđujućih presuda. Kazne za silovanje su različite, i često jesu blage i kreću se prema zakonskom minimumu prema mišljenjima svih nas koji pratimo postupanje u slučajevima seksualnog nasilja. Kazne za počinioce silovanja se kreću u rasponu od godinu dana do petnaest godina u zavisnosti od niza faktora, povreda, okolnosti, posljedica, da li je počinjeno na naročito ponižavajući i okrutan način, dob žrtve, i niza drugih okolnosti.