U razgovoru za projekat Faceplus imate priliku saznati na koji način mediji izvještavju o ljudskim pravima te tačnije o rodno zasnovanom nasilju u društvu.
O tome koliko su od javnog značaja te teme I koliko znamo o istima razgovarat ćemo sa Elvirom Jukić – Mujkić koja je glavna i odgovorna urednica Media.ba. U novinarstvu je od 2008. godine. Radila je za Balkansku istraživačku regionalnu mrežu, BIRN, Federalnu televiziju, FTV, i druge medije u Bosni i Hercegovini, a sarađivala je i sa brojnim regionalnim i međunarodnim medijima i također autorica UN Women Istraživanja o medijskom izvještavanju o nasilju nad ženama i djevojčicama u BiH.
Cilj istraživanja je da prikaže karakteristike medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama i djevojčicama u BiH, da ukaže na nedostatke i na put ka unapređenju. U proteklih pet godina se pokazalo kao izuzetno važno u mapiranju nedostataka u medijskom izještavanju i u kreiranju edukativnih materijala i treninga za medijske profesionalce, ali i za predstavnike institucija koji dolaze u kontakt s medijima. Još je mnogo toga potrebno uraditi na promicanju profesionalizma u medijima, ali me raduje da svaki put kada se bavimo ovom temom, nailazimo na veliko interesovanje u medijima. Nadam se da će se još više naših kolegica i kolega priključiti, edukovati i osnažiti za senzibiliziranije izvještavanje o ovoj temi.
Faceplus: Mediji o rodno zasnovanom nasilju izvještavaju gotovo svakodnevno, što je pozitivan pokazatelj da je taj problem prepoznat. Da li je po Vašem mišljenju izvještavanje medija dovoljno?
O primjerima rodno zasnovanog nasilja nad ženama i djevojčicama, o porodičnom nasilju, pretučenim, silovanim ili drugačije napadnutim ženama i djevojkama, možete pronaći objave u medijima gotovo svakodnevno. U smislu učestalosti izvještavanja, može se zaključiti da su takvi događaji i teme prepoznati kao zanimljivi i vrijedni medijskog prostora. Međutim, ono što je veoma problematično je način na koji se to radi. Medijski izvještaji jesu česti ali su i često nedovoljno kvalitetni da bi oslikali širinu problema, pa i strahovitost nasilja s kojim se žene i djevojčice suočavaju. Prenositi statistiku ili detalje, biti samo hroničar slučajeva nasilja nije dovoljno i ne pomaže u promjeni svijesti šire javnosti, o tome kako prepoznati nasilje i na njega reagovati onda kada se dešava u vašoj okolini. A to bi trebalo da bude krajnji cilj i razlog za medijsko izvještavanje o ovoj izuzetno osjetljivoj temi. Medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama treba da bude sveobuhvatno, da ne pokaže samo primjer nasilja u kontekstu nesretnog slučaja ili uznemiravanja javnog reda i mira, nego treba da ide dalje od toga, da to nazove nasiljem, da pita za stavove stručnjaka, potraži savjet kako je bilo moguće spriječiti to nasilje ili kako spriječiti potencijalni budući slučaj nasilja, kako se izboriti s njim, kakve su kazne za počinitelje nasilje. Sve su to vrlo važni aspekti ove teme koje najčešće nećete naći u tim svakodnevnim medijskim izvještajima.
Faceplus: Vaše istraživanje/analiza pokazala je da su češće prisutni kraći članci o konkretnim slučajevima nasilja nad ženama nego članci koji se tematski vežu za pojam nasilja nad ženama. Mislite li da je to jedan od razloga dovoljno neinformisanih građana? Kako unaprijediti pisanja o ovoj temi?
Kad pročitate naslov malog članka o tome da je policija ‘privela muškarca koji je pretukao suprugu’ možete pogoditi šta dalje piše. I takvih je članaka u novinama i na portalima na stotine, bez šireg konteksta, bez ukazivanja na to da li je bilo moguće spriječiti to nasilje, odakle potiče, kako je moguće raditi na sprečavanju nekog budućeg sličnog slučaja, što bi sve trebalo da bude u opusu profesionalnog medijskog izvještavanja o ovoj temi. Kada pročitate kratak izvještaj policije, u rubrici crne hronike, kako su se desile saobraćajne nesreće, pljačke, narušavanja javnog reda i mira i nasilje u porodici, to vam daje utisak da se radi o nekim prekršajima za koje su krivi oni koji su u njih uključeni. Vrlo su česti i izvještaji o „ljubavnim okršajima“,“sukobu bračnih partnera“ a naprimjer radi se o još jednom u nizu dugogodišnjeg nasilja muškarca nad ženom, u kojem je ona završila u bolnici ili u sigurnoj kući, daleko od nasilnika koji je može i usmrtiti. Ako i pročitate članak u kojem je sve i opisano, da se radi o ovakvom slučaju nasilja, onda je to često senzacionalistički predstavljeno, dramatično, sa mnogo nepotrebnih detalja, šta su rekle komšije, je li bilo ljubomore, detalji iz privatnog života koji su prethodili nasilju, a koji još i u shvatanju publike može da zvuči kao neke „razumljive okolnosti“. Ozbiljan pristup ovakvim temama je potreban, s jasnim sadržajem koji ukazuje na problem, naziva ga pravim imenom „nasilje nad ženama i djevojčicama“, ukazuje na načine na koji je moguće prijaviti ukoliko sumnjate na nasilje, ali i šta o svemu kažu institucije i stručnjaci u oblasti. Ako naiđete na medijske izvještaje u kojima se spominje taj izraz „nasilje nad ženama“ vidjećete da su to članci o održanim aktivnostima nevladinih organizacija, stručni skupovi na kojima se o tome govorilo. Kao da se radi o dvije različite teme. Tako se gubi percepcija da se radi o društvenom problemu, a ne o izolovanim slučajevima, incidentima. Ako se još pritom javnosti ne nudi putokaz koliko je nasilje rasprostranjeno i kako ga prijaviti i s njim se izboriti, onda se ono zadržava u sferi onoga „dešava se“ a ne „šta mogu uraditi da to spriječim“. Senzibiliziranjem i edukacijom novinara i urednika o važnosti i osjetljivosti ove teme, smatram da se mnogo može postići. Vidjela sam to proteklih godina kroz analize i treninge za novinare koje smo pripremali, moguće je napraviti korak ka etičnijem medijskom izvještavanju o ovoj temi, barem u radu sa pojedincima. Za početak, bilo bi dobro ne odnositi se prema ovim temama kao temama za popunjavanje prostora u novinama ili temama koje privlače klikove.
Faceplus: Ukoliko na pretraživač pokušamo pronaći neko drugo nasilje to će da potraje. Kako ste i vi također u vašoj analizi zaključili najzastupljenije je fizičko nasilje, da li po vašem mišljenju novinari se boje pisati o ovakvim temama ili imamo jako mali broj žena koje su spremne o ovome da progovore?
Istraživanje o medijskom izvještavanju o nasilju nad ženama i djevojčicama u BiH prvi put sam uradila za UN Women u BiH 2016. godine, a kasnije je to istraživanje i ponovljeno 2018. i 2020. godine sa timom u Mediacentru Sarajevo, također u okviru saradnje sa UN Women u BiH. Metodologija istraživanja bazirala se na članke objavljene u dnevnoj štampi, a obuhvaćen je i uzorak članaka iz online medija, upravo oni koji sadrže taj izraz „nasilje nad ženama“. Veoma rijetko u svim tim člancima bude tema o psihološkom nasilju ili o ekonomskom nasilju. Nisam sigurna, sa tako rijetkim izvještavanjem o tim temama, da šira javnost prepoznaje te vrste nasilja kao takve. Žene i djevojčice negdje pate, tu oko nas, ne samo od fizičkog i seksualnog nasilja, nego i od psihičkog i ekonomskog. Čak su i seksualno i fizičko nasilje okruženi svojevrsnim tabuom u društvu, i ne prijavljuje se svaki put kada se desi, a možete tek pretpostaviti koliko se prijavljuju druge vrste nasilja. A istraživanja su pokazala da je u BiH veoma zastupljeno psihičko nasilje. U medijima se ono skoro pa ne spominje. Vrlo rijetko ćete uopšte u medijskim sadržajima vidite izjave žena koje su pretrpjele nasilje, koje govore kako su se izborile i koje na kraju ukazuju drugim ženama da treba da se osnaže i prijave nasilje i potraže pomoć. Ako se inače spominju žene koje su se suočile sa nasiljem, njihov identitet se često otkriva, što je veoma opasno, jer može da dovede do ponovljene traumatizacije, stigmatizacije u društvu, pa čak i negativnih komentara prema njoj kao osobi koja je pretrpjela nasilje. Nažalost, mi smo takvo društvo. I u svakom slučaju je bolje pristupiti ženama koje su pretrpjele nasilje, dati im priliku da se njihov glas čuje, ali zaštititi njihov identitet, i zbog njih i zbog njima bliskih osoba, poput djece, ukoliko ih imaju.
Faceplus: Sve češće u medijima vidimo razne iskaze silovanih djevojaka. Koliko mediji doprinose ili odmažu upravo žrtvama?
Istupanje u javnost može da bude snažan i odvažan korak u suočavanju sa nasiljem, pogotovo kada ne postoji dovoljno podrške sredine za ženu, kada su okolnosti takve da je važno javno raskrinkati silovatelja. To ne znači da je to jedini niti ekskluzivno ispravan način da se žene suoče sa nasiljem. Institucije u tome, barem u načelu, treba da imaju najvažniju ulogu. Uloga medija je u podizanju svijesti javnosti o postojanju problema nasilja nad ženama i djevojčicama i u tom smislu kvalitetno medijsko izvještavanje je više nego potrebno u našem društvu. Međutim, mediji itekako mogu da odmognu ženama koje su pretrpjele nasilje, pogotovo ako banalizuju nasilje, ako ga stavljaju u kontekst privatnog problema, ako objave detalje koji su navodno prethodili nasilju a koji na indirektan način služe za opravdanje nasilja ili za neko bizarno razumijevanje i podrazumijevanje. Mediji treba da budu korektiv društva a ne da u javnos iznose ono najgore bez jasnog cilja da ukažu šta je problem a šta rješenje. Ako već dajemo medijski prostor temi silovanja, i ako već imamo nedvosmislenu spremnost osoba koje su ga pretrpjele da o njemu i govore, onda to treba da bude s ciljem da upozore druge oko sebe, da se o tim krivičnim djelima ozbiljno razgovara, da se poboljšaju prakse u sprečavanju nasilja. Nikako kako bi se postigla popularnost sadržaja i napravila primamljiva priča.
Faceplus: Seksualno nasilje spada u red zločina s najmanjom proporcijom prijava i prema podacima brojnih svjetskih istraživanja, na jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 i 20 neprijavljenih slučajeva. Kako ohrabriti žene da prijave seksulno nasilje ili u krajnjem slučaju bilo koje nasilje?
Definitivno je moguće ohrabriti bilo koga da prijavi neko nasilje tako što ćete ga ubijediti da će to imati efekta. Nije cijeli posao na medijima naravno, svoju ulogu u tome svakako imaju različite institucije koje rade u odgovoru na nasilje, poput policije, centara za socijalni rad ili drugih institucija, koje treba da ulijevaju povjerenje javnosti da rade dobar posao. Smatram da mediji mogu da pomognu tim institucijama tako što će pokazati kako taj sistem prijave funkcioniše, šta je potrebno uraditi, kako pristupiti institucijama, šta su njihove nadležnosti, kakve su im prakse, šta su dalji koraci, i na kraju šta će se desiti osobi koja je pretrpjela nasilje, kakvu će podršku dobiti, a šta će se desiti osobi koja je počinila nasilje, odnosno kakvu će kaznu dobiti. Kvalitetno, sveobuhvatno i dubinsko medijsko izvještvanje o ovim temama može za početak da popravi percepciju javnosti kako je nasilje privatni problem, kako ne postoji dovoljno institucionalnih mehanizama da se ono spriječi i sankcioniše kad se već desi. Ukazivanjem da je to društveni problem, krivično djelo i kršenje ljudskih prava, mediji mogu da pomognu u ohrabrivanju žena, ali i osoba iz njihove okoline koje sumnjaju da se dešava nasilje, da ga prijave.
Faceplus: Možete li navesti nam konkretne preporuke vezane za način na koji mediji treba da tretiraju žene i teme poput rodno zasnovanog nasilja?
Istraživanje o medijskom izvještavanju o nasilju nad ženama i djevojčicama u BiH sadrži i preporuke za novinare i urednike o poželjnim medijskim praksama u pristupanju temama rodno zasnovanog nasilja. Te preporuke se temelje na postojećim bosanskohercegovačkim i međunarodnim zakonima, preporukama, etičkim kodekcima i primjerima dobrih praksi. Neke od tih preporuka kažu da je potrebno da mediji kroz svoj rad treba da promovišu rodnu ravnopravnost i odstupe od stereotipnog i seksističkog prikazivanja žena u medijskim izvještajima, ali i da u smislu rodno zasnovanog nasilja nad ženama ne objavljuju sadržaj koji direktno ili indirektno žene stavlja u neravnopravan položaj ili ih diskriminiše na osnovu njihovog spola. Preporuke su također i da je potrebno da mediji, u saradnji s institucijama koje se time bave, rade na podizanju svijesti o problemu nasilja nad ženama i to svih njegovih oblika: fizičkog, seksualnog, psihološkog i ekonomskog, i to ne samo onda kad se ono desi. Također je važno voditi računa da se ne objavljuju eksplicitne fotografije i snimci koji prikazuju nasilje jer to može da našteti osobama nad kojima je izvršeno nasilje i uznemiri javnost, naruši intimu žena zbog neopravdanog i senzacionalističkog otkrivanja u javnosti, a naročito je važno temama koje uključuju lične tragedije pristupiti s posebnom pažnjom.
Faceplus: U vašem istraživanju pronašla sam podatak da većina članaka iz dnevnih novina iz kojih je prikupljan press clipping i članaka iz pretrage po ključnim izrazima nisu bili članci pod koje su se novinari jasno potpisali imenom i prezimenom. Kako to karakterišete? Postoji li strah novinara u ovim situacijama izvještavanja?
Ne radi se o strahu da se o ovim temama izvještava, nego prije o izostanku stvarnog originalnog autorskog rada na ovim temama. Praksa u bh. medijima je takva da se priče na kojima novinari rade i potpišu, a da se kratki članci koji predstavljaju redakcijski priređene članke, ne potpisuju zato što ih je mnogo na dnevnoj osnovi i zato što ne oslikavaju autorski rad. Upravo je kvalitetan autorski rad na ovim temama, koji zahtijeva vrijeme i druge resurse, prijeko potreban kako bi se o ovim temama dubinski izvještavalo i kako bi medijsko predstavljanje ove teme imalo svoj efekat u podizanju svijesti javnosti o ovom društvenom problemu i o načinima njegovog sprečavanja.
Faceplus: Uloga medija prije svega treba biti u sprečavanju nasilja u društvu. Kolika je u realnosti praktično ovo? Jer sve više su žrtve i sami novinari koji pišu o realnom stanju po pitanju nasilja skoro uvijek na meti?
Nažalost, i sami novinari su na meti različitih napada zbog posla koji rade. A pogotovo su na meti novinari koji su kritični prema pojavama koje vide u društvu. O kakvom god nasilju da se radi, nije se lako s njim izboriti. Upornim i kvalitetnim izvještavanjem o nasilja nad ženama, ali i izvještavanju i ukazivanju na nasilje s kojim se i sami suočavaju, novinari mogu da osvijetle put onima koji nisu sigurni da imaju dovoljno snage da se suoče sa nasiljem. Uloga medija nije direktno u sprečavanju nasilja ali jeste veoma važna u podizanju svijesti o tome da postoje institucije kojima je posao da spriječe nasilje i da sankcionišu one koji ga čine.
Faceplus: Kako medijski zaštititi žrtvu i kako čitaocima/gledaocima promjeniti sliku žrtve. Kako pobjediti prije svega sam mentalitet i dati jasan fokus na tome da počinilac nasilja jeste ustvari glavni akter?
Osobama koje su pretrpjele nasilje potrebno je pristupiti s poštovanjem i bez viktimiziranja, a prikazivanje žena kao žrtava u javnosti može da stvori utisak da su one nemoćne i slabe zbog toga što su žene i stoga medijski izvještaji treba da imaju balans između poštovanja prema njima i interesa da priča bude objavljena, ali i uticaja te objave na ugled i život osoba uključenih u priču, pogotovo ako se radi o djeci. Nasilje nad ženama i djevojčicama ne treba predstavljati kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao društveni problem, nije potrebno otkrivati lične podatke i vizualni identitet žene koja je pretrpjela nasilje, a važno je s pažnjom odlučiti i da li otkriti identitet počinioca jer se na taj način može indirektno identifikovati i osoba nad kojom je počinjeno nasilje. Mediji treba da žene koje su preživjele nasilje ohrabre, kroz analitičko izvještavanje ili pažljivim ličnim pristupom, da one snažnije progovore o nasilju. U tome im mogu pomoći stručnjaci iz različitih oblasti, a važno je podsjećati i na kazne koje slijede za osobe koje počine nasilje. Ključno je da se izbjegne indirektno davanje razloga i opravdanja za nasilje na taj način da se ženi dodjeljuju isključivo ulogu supruge, partnerice u emotivnoj vezi i slično, a važno je i izbjeći bombastične naslove i korištenje senzacionalističkih riječi poput „šokantno”, „brutalno” ili „stravično”.