Romi kao najveća nacionalna manjina se nalaze na marginama društva i teško ostvaruju svoja prava. Mi kao udruženje smo fokusirani na žene Romkinje. Dakle, edukacijama o reproduktivnom zdravlju, nasilju u porodici, obrazovanju itd. Nakon dvadeset godina postigli smo da žene same dolaze da bi se edukovale. Projekte kreiramo prema potrebama žena u pogledu njihovog osnaživanja u društvu i zajednici. U udruženju imamo devet zaposelnika ali i romske medijatore, kao sponu izmađu udruženja i zajednice.
Kada je proglašeno stanje nesreće fokusirali smo se na edukaciju u pogledu smanjivanja moguće zaraze korona virusom. U tom periodu potrebe zajednica su povećane, pa smo 2020. imali od sedam do osam hiljada korisnika koji su se javili sa različitim potrebama. Saradnju sa vlašću smo formalizovali potpisivanjem Memoranduma o saradnji i sporazumijevanju sa lokalnim institucijama te nadležnim kantonalnim ministarstvima. Potrebe Roma su višestruke i naslanjaju se jedan na drugi, a svaki se odnosi na uskraćivanje ljudskih prava. Udruženje se finansira 80% od međunarodnih organizacija, ali finansijska pomoć dolazi i od domaćih institucija sa svih nivoa.
Moramo raditi na tome da se pitanja Roma prezentuju nacionalnim politikama i strategijama te na taj način pomažemo Bosni i Hercegovini da ostvari sve zahtjeve EU. Svi, pa i Romi, napuštaju sve više BiH u težnji za boljim i sigurnijim životom. Nas Rome država ne priznaje. To mnogo utječe na naše psihičko stanje. Mi možemo i želimo doprinijeti izgradnji BiH.