Pandemija je sama po sebi izazovna. Puna stresnih dešavanja i često negativnih ishoda. Činjenica je da je dovela u pitanje prije svega zdravlje građana, a također i samu egzistenciju za svakog od nas. Da li su poslodavci iskoristili pandemiju te pod izgovorom za istu dodatno rušili prava novinara? Koliko znamo o pravima novinara i da li uopšte postoje?
RAZGOVARALA: AZRA MUSTEDANAGIĆ
Za Faceplus govorio je Slađan Tomić, freelance novinar i dopisnik za portal Buka a u razgovoru je istakao da je nužno „popraviti“ društvo, političke predstavnike, pravosudni sistem, sistem vrijednosti, i da ćemo tek tada imati veća prava čuvara demokratije.
Faceplus: Sud za ljudska prava je zauzeo poseban stav u pogledu slobode izražavanja i zaštite novinarskih izvora navodeći da je zaštita novinarskih izvora „jedan od osnovnih uslova za slobodu štampe. Koliko se poštuju novinarska prava i da li ih ima u praksi?
– Ako govorimo o zaštiti izvora, mislim da je to jasno i domaćim sudijama i da se to pravo u praksi i poštuje. Ne sumnjam da većina novinara zna za ovo pravo. Ono što veliki broj kolega ne zna jeste da imaju pravo da snimaju javne površine i znam iz ličnog iskustva da policija često pokušava uskratiti to pravo, a imali smo i slučaj kada je funkcioner SDA Huso Ćesir napao kolegu fotogra Adija Kebu. Uskratio mu je pravo I, vidjeli smo, prošao uskraćeno. Ako uzmemo u obzir podatke BH novinara vidjećete da skoro svaki drugi novinar radi bez Ugovora o radu, dakle nemaju ni radnička prava. Široka je lepeza kršenja novinarskih prava, ali nabrojani primjeri su dovoljni da personifikuju poštivanje novinarskih prava. U praksi vidimo i dobre primjere, ali odnos poštivanja i nepoštivanja novinarskih prava je zabrinjavajući.
Faceplus: Pandemija je posebno „poljuljala“ rad novinara, mnogo novinara je ostalo bez posla i duži period nisu imali isti. Vaše iskustvo govori da ste prozvani u firmi i kao „tehnološki višak“. Da li su Vam u tim situacijma padala na um Vaša prava?
– U tom trenutku ne razmišljate o oduzetim pravima, o nezakonitosti otkaza, o neiskorištenim danima otkaza. Tada se samo pitati da li je to hvala. U nekim situacijama, poput otkazam reagujete ljudski, dopustite subjektivnom osjećaju da dostojanstveno odete, racio se isključi i ne pomišljate da tražite prava. Kasnije Vam se u glavi stvaraju scenariji, ali naknadna pamet je uvijek zakašnjela.
Faceplus: Koliko su, premam vašem mišljenju, kolege novinari aktivni po pitanju njihovih prava ili ipak sve prepuštaju slučaju?
– Neke kolege rade u medijima deceniju bez dana radnog staža. Prije neki dan sam razgovarao sa jednom ženom iz BiH koja se vratila iz Italije. Tamo je radila 10 godina, nakon proglašenja kraja pandemije vratiće se, odraditi još pet godina čime stiče prava za penziju. Dakle, neke kolege u BiH rade 2/3 „radnog vijeka“ bez ikakvih prava. I to je porazno.
Faceplus: Je li vrijeme za jedinstven Novinarski sindikat?
– Nije. Ne znato što nam ne treba nego zato što na to nismo spremni. Nemamo tu sivjest, nismo hrabri, ne vidimo značaj kolektiviteta. U nekim firmama sindikalno djelovanje je ili zabranjeno ili pod kontrolom menadžemnta. Kolege s portala Patrija su pokušale porkenuti novinarski sindikat, ja sma se stavio an raspolaganje, ali nije bilo dovoljno zainteresovanih kolega i koleginica.
Faceplus: U kome/čemu je problem? Da li u nepodržavanju međusobno radnih kolega ili ipak do institucija?
– Ne možemo kriviti institucije za našu pasivnost. Jednostavno, ili nismo hrabri ili nam nije stalo donas. Kolege u Hrvatskoj imaju odličan sindikat, tako da mi ne bismo morali izmišljati toplu vodu. Dovoljno bi bilo da prepišemo. A, vjerujem da to nije preveliki problem. Kada bismo imali podršku kolega u BiH, imali bismo je i u Hrvatskoj. Skepticizam je uvijek poželjan, ali odustati od ideje u samom početku za mene nije nešto za što mogu naći orpavdanje. Opet, ovo mišljenje je moje i niko ne garantuje da je ono ispravno. Možda griješim.
Faceplus: Položaj novinara i radnika u medijima do te mjere doveden je u nezavidnu situaciju da godinama rade kao spoljni saradnici, bez plate, adekvatne opreme pri tome konstantno su izloženi raznim pritiscima i prijetnjama. Kakva su tvoja prava kao dopisnika. Da li imaš svoja prava? Kakva su? Ko stoji iza tebe i tvojih tekstova?
– Da, to je problem sigurno svakog drugog novinara/ke u zemlji. Mi na te probleme žmirimo jer uvijek je bitan neko drugi nego mi sami. Ja sam trenutno student master studija i kao takav nemam potrebu rada u redakciji niti ostvarivanja prava na penziono osiguranje. Znam da će se penzioni sistem urušiti i razmišljam o alternativama. Ja u medijima radim šest godina i od toga imam mjesec uplaćenih doprinosa. Ono što je specifično za moju redakciju jeste da sam ja tražio da moj angažman bude na osnovu Ugovora o djelu, a ne Ugovora o radu. Glavni i odgovorni urednik BUKE mi je nakom mjesec saradnje ponudio i iociju prijave, što me iznenadilo jer sam u nekim meidjima radio dvije, tri godine bez da mi je ponuđena ta mogućnost. Uvijek sam ja bio taj koji je kucao na vrata i pitao „mislite li Vi mene prijaviti?“
Moj odnos s BUKA redakcijom je ekvivalent vanbračnoj zajednici: nisam potpisao Ugovor, ali niko mi ne uskraćuje prava i što je najbitnije moje se mišljenje cijeni i ne sputava. Iza mojih tekstova stojim ja, mada sam nedavno čuo da sma agent BIA-e, pa nekad mi ljudi pitaju ko mi piše tekstove, a ja u šali kažem „nažalost ja“. Naravno da BUKA stoji iza mene i ono što mi je drago što su oni medij koji će stajati iza mene sve dok ja stojim iza etike i profesionalnih standarda.
Faceplus: Da li je za ovdašnje novinare opasniji politički ili ekonomski pritisak na medije?
– Ne znam da li je teško pitanje, ili je komplikovan odgovor. Nijedna vrsta pritiska nije dobra niti je manje bitna. Neki novinari osim bavljenja novinarstvom imaju privatne biznismene ili su u ekonomskoj zajednici, braku, vezi, zajendičkom domaćinstvu pa je ekonomski pritisak podnošljiviji. Znam da je ekonomski pritisak uvijek bio veći problem novinarima koji su iz drugih dijelova zemlje došli u Sarajevo da studiraju pa su se zaposlili u Sarajevu. Oni uglavnom žive sami, nemaju svoje nekretnine pa su i prihodi samim tim neophodniji i uslov su psihičke i finansijske stabilnosti.