Zakon o mladima Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) usvojen je prije deset godina i mi se jako često na terenu susrećemo sa situacijom u kojoj mladi apsolutno ne znaju da Zakon kao takav postoji, čak i u komunikaciji s institucijama vlasti znamo doći u situaciju da je Zakon nepoznanica.
Zagovaračke aktivnosti usmjerene su prema održivim, vidljivim promjenama koje donose dobrobiti korisnicima (zagovaračkoj skupini) kako na razini društvene zajednice, tako i na razini pojedinca, što primjerice znači: nije dovoljno utjecati na izmjenu zakona, nego i na njegovu primjenu u praksi pri čemu je važno djelovati u smjeru primjera dobre prakse u provedbi zakona. Koliko su mladi svjesni svojih prava, da li poznaju Zakon o mladima, koliko se obraćaju nadležnim institucijama te da li sve to “pije vode” u svijetu mladih?
Evidentno je da kao mlada demokratska država bilježimo progres na mnogim stranama. Između ostalog i po pitanju prava mladih i njihovog boljeg položaja. Svakako da je danas nešto lakše biti mlada osoba, istaći svoj stav, aktivno djelovati – nego prije petnaestak godina. Ovdje svakako da možemo zahvaliti digitalnoj revoluciji društvenih mreža, ali i da dijelom vladin sektor pokušava ili se bar pretvara da pokušava praviti korake naprijed.
Međutim, nevladin sektor mnogo bolje razumije potrebe mladih, te u konačnici je odgovoran za donošenje mnogih zakonskih riješenja. Kao primjer uvijek treba navesti Institut za razvoj mladih Kult iz Sarajeva, koji je kroz nekoliko kampanja, inicijativa i programa bio nosioc važnih odluka za mlade. Poput samog zakona o mladima, uvođenju službenika/ca za mlade ili čak i kada govorimo o pravima i obavezama volonotera/ki u Bosni i Hercegovini.
Ako govorimo o Banja Luci i mladima u Republici Srpskoj uopšte – imamo dobar primjer u vidu organizacije Peripetuum mobile, koja se također bavi i ovim vidovima podrške i implementacije zakona za mlade.
Kompleksnost našeg državnog aparata se donedavno ogledala čak i u određivanju pojma mladi/omladina. U zakonima FBiH i Brčko Distrikta stoji da su mladi ili omladina od 15-30 godina, dok je u Republici Srpskoj ova starosna granica usvojena nakon poslednjih promjena zakona o omladinskom organizovanju RS-a. Već na prvi pogled, čak i onima koji se ne bave usko sa grupama mladih je vidljivo da je ovo itekako velika razlika. Naročito, ako uzmemo u obzir da se biološka granica, poput braka/zajednice, prvog posla, roditeljstva, pomjerila ka gore – pa danas se mladi sve češće odlučuju za ove velike korake u kasnim dvadesetim ili čak i tridesetim godinama.
Svakako da kroz aktivnosti ORC Tuzla poštujemo zakon i shodno njemu se određujemo prema mladima, treba uvijek naglašavati da postoji jasna razlika u potrebama, željama i nastojanjima mladih koji su još uvijek u obrazovnom ciklusu u odnosu na one mlade koji traže posao, pripadnost društveno angažovanoj grupi, zaštitu od ugnjetavača na poslu, okolini i slično.
Rekao bih onda u tom slučaju da je potrebnija podjela na mlade u zavisnosti od njihovih interesa – nego striktno dobne granice.
Izazovi sa kojima se susreće osoba koja traži posao po završetku srednjoškolskog obrazovanja u mnogome mogu biti drugačiji od osobe istih godina u potrazi za akademskim zvanjem ili koja se je odlučila za roditeljstvo.
Svakako da će još dugo vremena biti predmet polemike, ali je sigurno da će veći teret spadati na organizacije i institucije za rad sa mladima i njihovu fleksibilnost da se izbore sa ovim izazovom kroz realizaciju i osmišljanje aktivnosti.
Generalno, što se tiče BiH mladi odlaze jer ne vide sistemska rješenja. Sistem im ne nudi dugoročna, stabilna, konkretna rješenja za probleme sa kojima se susreću. A problema je sve više. Mladi odlaze jer ne vide da će u narednom periodu biti bolje, da će se država razvijati uzlaznom putanjom. Mladi odlaze jer su nezadovoljni obrazovnim i zdravstvenim sistemom, jer je u svim sferama društva prožeta korupcija, jer su izgubili povjerenje u institucije vlasti…
Upravo zbog toga, krajnje je vrijeme da institucije pokažu da zaista vode brigu o mladim ljudima – što konkretno znači da trebaju postojati sistemska rješenja na svim nivoima vlasti koja odgovaraju na potrebe mladih ljudi. Vlasti konačno trebaju kreirati takve politike prema mladim ljudima koje rješavaju njihove probleme (npr: stambena politika i nezaposlenost). Neophodno je da imamo strategije prema mladima na svim nivoima vlasti. Bilo bi jako prirodno da postoji federalna strategija koja bi bila vodilja kantonalnim nivoima vlasti.