Pravo i etika je tema koja je vrlo važna za svaku profesiju, pa tako i novinarsku, budući da je novinarska profesija uređena određenim pravnim i etičkim kodeksima, bez kojih se nikako ne može funkcionirati, jer oni služe za reguliranje društvenog djelovanja , a ponajprije služe za zaštitu temeljnih ljudskih prava i slobode.
Budući da se novinarska profesija zasniva na radu s ljudima, društvene odgovornosti koje medijskim djelatnicima nalažu postupanje u skladu sa svojom savješću govore o tome da su dužni obavljati svoj posao u skladu s dogovorenim etičkim i pravnim normama koje su prvobitno prihvaćene u društvu.
U nastavku intervjua za Faceplus projekat o pravima medija razgovarali smo sa dr. sci. Lejlom Turčilo redovnom profesoricom na Odsjeku Komunikologija/Žurnalistika Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Faceplus: OSCE misija teži ka tome da promoviše sigurno radno okruženje za sve novinare i medijske profesionalce u Bosni i Hercegovini. Koliko su zaista po Vašem mišljenju mediji u Bosni I Hercegovini sigurni?
Ključno je pitanje koliko su novinari sigurni, budući da nerijetko vidimo da su novinari, zapravo, direktno ugroženi u medijima u kojima rade. Suočavaju se sa problemima nestalnih ugovora, stalne opasnosti od otkaza, niskih plata, loših radnih uslova posebno u vrijeme pandemije itd. Sve to nam pokazuje da su mediji nerijetko nesigurno radno okruženje za novinare. Dodamo li tome političke i ekonomske uticaje na medije, napade na novinare, cenzuru i autocenzuru, vidimo da novinari u BiH rade jedan težak posao u izuzetno teškim uslovima i da zapravo nisu sigurni.
Faceplus: Pitanje slobode medija nije samo prisutno u Bosni i Hercegovini i regionu, već i unutar Evropske unije. Slobodni i nezavisni mediji su uslov pridruživanja Evropskoj uniji. Da li se nezavisnim medijima više krše prava od onih koji su u bilo kojem segment zavisni?
U kontekstu BiH ja se zaista pitam koje bismo medije mogli nazvati nezavisnim u odnosu na druge, pa da bi bilo moguće procijeniti po čemu su oni ugroženiji od drugih. Većina medija ima neku vrstu zavisnosti od politike, oglašivača ili drugih društvenih aktera. Tu je također i jedna opća politika nezamjeranja zbog koje nerijetko mediji pristaju na autocenzuru, koju nazivaju dobrom saradnjom s vlastima ili ekonomijom. Čak i oni mediji koji su neovisni od domaće politike i ekonomije ovise o stranim donatorima i slijede njihovu agendu. U tom konteksu, ja veliku razliku u ugroženosti svih medija u BiH ne vidim.
Faceplus: Koliko se mediji obraćaju ustvari insitiucijama ukoliko su prekršena njihova ljudska prava?
Ja nemam podatke o ovome. Mislim da je to najbolje pitati urednike u medijima. Inače, ljudska prava medija ne postoje, postoje ljudska prava svih nas kao građana, kao i profesionalna prava novinara da neometano obavljaju svoj posao. Mediji, kao institucije, nemaju ljudska prava, pa u tom kontekstu ne možemo govoriti o ugrožavanju ljudskih prava medija, nego o ugrožavanju profesionalnih prava novinara.
Faceplus: Koliko mediji daju postora za promociju i samo objašnjenje građanima o tome šta su ljudska prava?
Mislim da se o ljudskim pravima govori uglavnom kroz projektne aktivnosti medija, ne kontinuirano. Građanima se više objašnjava sam koncept ljudskih prava, nego što se, zapravo, kontinuirano i detaljno objašnjava kako se ta ljudska prava krše. A najmanje se, u suštini, objašnjava onima kojima su osnovna prava ugrožena kako se mogu odbraniti, odnosno kako da traže i štite svoja prava.
Faceplus: Da li otežani pristup informacijama, npr.(dokumenti iz određene institucije) koji bi trebali biti dostupni javnosti krše prije svega građanske a posebno novinarska prava i da li imate rješenje kako da se riješi ovaj problem?
Rješenje postoji i ono se zove Zakon o slobodnom pristpu informacijama, ono što je potrebno je da se on u potpunosti primjenjuje.