Piše: Hasan Nuhanović
Osmog jula. 2015. godine, na dvadesetu godišnjicu Srebreničkog genocida, domaći i svjetski mediji su objavili vijest da je Rusija blokirala Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Srebrenici. Na internet stranici Slobodne Evrope se još može pronaći tekst pod naslovom: Ruski veto blokirao Rezoluciju o Srebrenici, oštre reakcije SAD i Britanije.
Naime, ova Rezolucija je trebala biti usvojena na osnovu inicijative Velike Britanije, jedne od pet članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Kao što svi znamo, samo ovih pet zemalja, od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija, imaju pravo veta.
Mediji pišu o ruskom uticaju na Balkanu, o tome da u posljednje vrijeme ovaj uticaj sve više prebacuje svoje težište na Bosnu i Hercegovinu, navodno, jer je propao ruski plan da destabilizuje i blokira kretanje Makedonije i Crne Gore ka NATO članstvu.
No, ovi medijski napisi do sada nisu identifikovali precizno koji su to konkretno potezi koje Rusija povlači kako bi Bosnu i Hercegovinu blokirala na njenom putu ka NATO-u. Ako primijenimo logiku, Rusija ne bi imala nikakvu potrebu da se umiješa, da blokira ovaj proces, da taj proces nije došao do neke faze koja ukazuje da se BiH zaista približava NATO članstvu. Stoga, trebali bismo se zahvaliti Rusiji što nas je obavijestila da je naša država samo nekoliko koraka od punopravnog članstva u NATO-u.
U ovoj jednačini se, evidentno, pojavljuje i Milorad Dodik, ali ću u ovom osvrtu na rusku politiku prema BiH sad preskočiti taj dio priče, koju, kao i većina građana BiH, ne mogu dokučiti, jer bih htio navesti još nekoliko detalja koji se tiču ruskog odnosa prema BiH i njenim građanima.
Koliko veze imaju ruski veto na Rezoluciju o Srebrenici i ruski uticaj da BiH ne uđe u NATO ja to ne znam, i o tome bi se najbolje bi se mogli očitovati naši eksperti za ova pitanja. U sljedećem dijelu teksta ću navesti nekoliko detalja iz moje lične perspektive.
Katjuša
Negdje u zimu 1994. godine zadesio sam se u patroli misije Vojnih posmatrača UN-a kao prevodilac, član lokalno uposlenog osoblja UN-a, sa ruskim majorom Andrejom (prezimena se ne sjećam). Andrej je u Srebrenicu raspoređen kao član malog tima Vojnih posmatrača UN (UNMO – UN Military Observers). Dakle, Rusija je tokom rata 1992.-95. imala svoje vojno i civilno osoblje raspoređeno u misiji UNPROFOR-a u BiH, uključujući tu i jaku vojnu jedinicu koja će u jednom momentu biti raspoređena na potezu Sarajevo-Trebević-Pale. Ova ruska jedinica UNPROFOR-a je bila jedini dio međunarodnih mirovnih snaga kojoj su Pale omogućile slobodno kretanje po teritoriji koju su kontrolisale snage Vojske Republike Srpske. Nije ni čudo jer su ove ruske snage nekoliko puta potpuno otvoreno stale na stranu Karadžićevih Srba, čime su narušile mandat koji im je dodijeljen, a prema kojem su trebale zauzeti poziciju “neutralnosti”.
Kao uposlenik UN-a, ja sa ovim ruskim snagama nisam imao nikakav kontakt, ali sam imao izravne svakodnevne odnose sa nekoliko oficira ruske vojske koji su, po principu rotacije, raspoređeni u Srebrenicu.
Andrej je prema meni i drugom lokalno uposlenom osoblju u Srebrenici (među kojima je bio i moj mlađi kolega Emir Suljagić) imao prilično rezervisan odnos. Bilo je jasno, iz njegovog ponašanja, pa i njegovih izjava, da on nama “ne vjeruje” i da se skoro otvoreno stavlja na srpsku stranu.
Nakon što je u Srebrenici proveo nekoliko mjeseci Andreju je, korak po korak, bilo sve jasnije šta se u Podrinju dešava. On je o tome šutio, ali se iz njegovih postupaka moglo zaključiti da mu je slika sve jasnija, iako je do kraja zadržao neki svoj pan-slavenski (pan-pravoslavni) stav pri čemu nas, Bošnjake Podrinja, očigledno nije ubrajao u Slavene. Gledao je na nas isključivo kao na muslimane – da li sa veiiko “M” iii malo “m” Andreju, kao i ostalim pripadnicima UNPROFOR-a to nije uopšte bilo bitno.
I tako, vozimo se Andrej i ja uskim planinskim putem prema Srebrenici sa ciljem da vidimo da li je “nevidljiva granica” Zaštićene zone narušena, odnosno da li se poštuje “prekid vatre” – i šutimo. To je ona neka neugodna šutnja kada ja znam da on zna, i kada on zna da ja znam da on zna.
Da bih prekinuo tu šutnju ja počnem na sav glas pjevati jednu od najpoznatijih ruskih pjesama nastalih tokom Drugog svjetskog rata: Katjuša – Rascvjetali jabljanji i gruši, paplilji tumanji nad rjekoj, vhihadila na bjereg Katjuša…
Andrej je bio, blago rečeno, šokiran. Zamalo da skrene sa puta u provaliju. Čuj, Hasan, musliman, pjeva Katjušu. A ja neke 1985. godine za ovu pjesmu dobio čistu peticu od Čede, nastavnika ruskog jezika u srednjoj školi u Vlasenici. Usput, nastavnik Čedo me je jednoga dana pred cijelim razredom pitao da li znam kako se na ruskom kaže moje ime. Ja kontam, pa kako će se reći nego Hasan. Ime je ime. Ne, kaže Čedo, Rusi ne kažu Hasan nego Gasan. I promjeni meni Čedo ime u Gasan.
Vozi Andrej, gleda u mene, pa u provaliju, ispravlja volan, maltene uživa u mom pjevanju, a ja pustio glas ko ruski operski pjevač. I Bogami, nasmija se Andrej, prvi put. Razvuče osmijeh od uha do uha, i pridruži mi se u pjevanju. I ide tako UN-ov džip preko srebreničkih brda, a iz njega odjekuje pjesma iz moga i Andrejevog grla. Još nam je samo Votka falila pa da cijelu priču smjestimo negdje u Sibir.
I otopi se Andrejeva školjka, oklop kojim se mjesecima štitio od “muslimana” u Srebrenici. Ništa nije rekao, ali me je od toga dana gledao kao čovjeka. Kad je krenuo iz Srebrenice dade mi jednu svoju vojnu rolku, onu koju, kako reče, nose Specnasi (ruske specijalne jedinice). Bila je iznošena, izlizana, i ne sjećam se da sam je ikada obukao, ali sam je prihvatio kao drag poklon.
Tuzla, Slavinovići i aerodrom u Prištini
Stan koji sam iznajmio u Tuzli, u kojem sam živio sa suprugom i kćerkom Nasihom (rođenom 1998. godine, i koja nosi ime moje rahmetli majke ubijene jula 1995. godine) nalazio se u tuzlanskom naselju Sjenjak, nekoliko kilometara od baze ruske jedinice SFOR-a u Slavinovićima (snage za stabilizaciju koje su nakon Dejtona raspoređene u BiH). Po mom saznanju ova ruska vojna jedinica, jačine brigade, je bila prva jedinica u istoriji koja se, formalno, stavila pod američku komandu čije je sjedište bilo na bazi Dubrave kod Tuzle. Brigada je, osim u Slavinovićima, imala još jedan bataljon u Ugljeviku.
I dođe onda proljeće 1999. godine. Nakon dvomjesečnog bombardovanja ciljeva u Srbiji, NATO snage, jačine nekoliko desetina hiljada su, u jednom valu, krenule sa juga Kosova ka Prištini. Vojska Srbije im nije pružila nikakav otpor. Međutim, na TV-u vidim sljedeće: ona ista jedinica ruske vojske, iz moga komšiluka u Slavinovićima, je iz Moskve dobila naređenje da formira kolonu oklopnih vozila i da odmah krene ka Prištini sa zadatkom da zauzme prištinski aerodrom prije nego to učine snage NATO-a.
I Rusi to i učiniše. Na TV-u vidim na prištinskom aerodromu u borbenom položaju iste one ruske snage koje su se do dan ranije nalazile nekoliko kilometara od moga stana. Kako su prošli, kuda su prošli, kako je jedinica iz sastava SFOR-a u BiH, misiji očuvanja mira, odjednom postala borbena jedinica sa zadatkom da NATO-u ne dozvoli da zauzme prištinski aerodrom, nikada nisam saznao.
Na TV-u sam vidio snimke sa prištinskog aerodroma gdje je, izgleda, došlo do sporadične razmjene vatre između njih i jedinica NATO-a koje su prve tu stigle (a prva je bila jedna od najelitnijih jedinica britanske vojske “Gurka” u čijem sastavu su isključivo vojnici porijeklom iz Nepala, jednoj od bivših kolonija Velike Britanije).
Pomislio bi čovjek – evo sad će Treći svjetski rat jer se nikada, po mom saznanju, nije dogodilo da NATO i Rusi ovako javno pucaju jedni na druge. Ruska se jedinica, ubrzo, povukla sa prištinskog aerodroma po naređenju iz Moskve i od tada je prištinski aerodrom bio pod kontrolom NATO-a, a kasnije i, formalno, pod kontrolom kosovskih vlasti.
Jedan dio odgovora je u sljedećem: ovo sve se dogodilo u proljeće 1999. godine, a tek krajem ljeta te godine na svjetskoj sceni pojavit će se Putin kao vršilac dužnosti premijera vlade Ruske Federacije.
I, kako bi se narodski reklo: nakon Putina više ništa nije isto.
Da je Putin bio na vlasti proljeća 1999. godine, pitanje je da li bi Rusi dobili naređenje da svim sredstvima brane prištinski aerodrom, i kako bi izgledala istorija Kosova, Srbije, Balkana i svijeta?
Rusija i BiH
Koje su veze i koliko su duboki interesi Rusije u BiH, ja to ne mogu reći. Zašto je jednoj Rusiji bilo potrebno da zbog jedne Srbije uloži veto na Rezoluciju UN o Srebrenici, isto tako ne mogu reći.
Gdje će se Rusija zaustaviti kada su u pitanju njene projekcije u BiH, ni to ne mogu reći. Za ove teme postoje eksperti – iako, prema evidenciji o javnom očitovanju ovih eksperata, izgleda kao da oni ovu temu zaobilaze u širokom luku. Je li razlog za to Erdoganova vojna saradnja sa Putinom? Turska kupovina ruskog raketnog sistema S-400 unatoč negodovanju NATO-a, uz prijetnju da Turska bude isključena iz NATO-a? Previše smo mali za ovakve kalkulacije. Ali, iako smo mali, nismo slijepi i gluhi.
Jedan ekspert za vojno-politička pitanja iz Srbije je nedavno izjavio da za Rusiju Srbija i BiH (odnosno Republika Srpska) predstavljaju “nepotopljivi nosač aviona”. Međutim, nije mi jasno gdje su ti avioni, kad će (ako će) ti avioni tu biti parkirani, i za šta su Rusiji ti avioni u BiH i Srbiji potrebni, kao ni to gdje se mi, Bosanci i Hercegovci, nalazimo u toj jednačini gdje se nas ustvari ništa i ne pita.
I na kraju, ostaje pitanje zašto je u ovom političko-vojnom, pa i ekonomsko-finansijskom, kontekstu Rusiji bilo važno da usliši zahtjev Srbije i uloži veto na Rezoluciju UN o Srebrenici.
Po mom skromnom shvatanju međunarodne politike, Rusija veto ne ulaže tek tako, ako ništa drugo a onda zbog činjenice da ona druga strana, u ovom slučaju SAD, Britanija i Francuska, po principu reciprociteta mogu da ulože veto po nekom drugom pitanju koje je važno Rusiji.
Zaključak: Rusija je svojim vetom rizikovala američki veto u vezi nekog sljedećeg važnog pitanja koje se našlo na stolu Vijeća sigurnosti UN. Da li je to bilo nešto vezano za Siriju, Iran, ili nešto treće možemo samo da nagađamo. Veto se, u ovoj igri velikih, ne poteže tek tako, i ne zaboravlja se tek tako.
Zašto je, stoga, Rusiji tako važna Bosna i Hercegovina, zašto joj je važna neka rezolucija o Srebrenici, ostaje da se vidi.
Kao što je Ivica Dačić razgalio srca članova turske delegacije onomad (2017. godine) kada im je na turskom jeziku otpjevao “Osman Aga”, tako sam i ja razgalio srce ruskog majora Andreja 1994. godine dok smo vozili snijegom pokrivenim brdima iznad Srebrenice.
Dok god jedni drugima pjevamo, pa bilo to iz interesa, zato što želimo da čuju naš “pjevački talanat”, zato što smo popili koju čašicu više, što pjevamo iz nužde, što pjevamo iz straha, iz empatije, iz simpatije, što želimo da gostima napravimo ugođaj, dobro je. Sjećam se riječi legendarnog Zuke Džumhura (Trube u Jerohinu): Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove…
Još me zanima kakav bi osjećaj u svom srcu imao ambasador Rusije kada bi u Potočarima čuo muziku i riječi “Srebreničkog inferna”, autora Đele Jusića i Džemaludina Latića.
Ne može Rus ostati gluh na vapaj o patnji jednog naroda, ma o kojem se narodu radilo, jer Majka Rusija dobro zna šta je patnja.
Moj drug Andrej, moj drug Rus, nije mogao ostati slijep i gluh na patnju naroda Srebrenice i Podrinja ma kako se trudio da na licu zadrži “hladni” izraz ruskog oficira. Potkrao se Andreju po koji osmijeh te hladne srebreničke zime dok je, zajedno sa mnom, jadnoj srebreničkoj djeci, iz vojnih UN-ovih lanč paketa, dijelio slatkiše na zaleđenim srebreničkim ulicama.
Istina probije na površinu kad tad, pa je i slijepi jasno vide.
Iako više ne znam kada su Rusi iz komunističkog, Lenjinističko-Staljinističkog ateizma, zakoračili u epohu zaštitnika Pravoslavlja (a mislim da ne znaju ni Rusi) nije ruska “pan-slavenska” i “pan-pravoslavna” duša imuna na patnju naroda. Majka Rusija dobro zna šta je genocid, i ko su dobri, a ko u zli. Majka Rusija zna šta je fašizam.
Ostaje nam da vjerujemo u to, i da “otvorimo četvere oči” za slučaj da “srpska strana” Rusima “navuče koprivu na oči”.
Još da samo Dačić i Vučić nauče ruski kao što znaju turski.
Hasan za vijesti.ba