Svaki dan tokom 1.425 dana opsade Sarajeva za njegove građane bio je kao posljednji. Svaki dan obasut strahom, a neizbrisive slike u glavama i nakon 27 godina.
Htjedoše neprijatelji da ubiju sve lijepo u ovom gradu, htjedoše da ubiju sve i jednog Sarajliju, ali u svom naumu uspjeli nisu.
Tokom strašnih 1.425 dana opsade glavnog grada, neprijatelji, aždahe sa brda ubiše 11.541 građanina ovog grada.
1.601 dijete ovoga grada nije imalo bezbrižno dijete, nije ga ni dočekalo, jer aždahe nisu birale gdje gađaju, ni koga. Vječiti neprijatelji ovoga grada tih dana, tih strašnih godina, ranili su nedužne, ali hrabre ljude. Ranili su blizu 50 hiljada ljudi, hrabrih, koji i nakon 27 godina žive sa strahom, ali žive.
Mnoge snove djece Sarajeva probudili su sa 490 hiljada granata bačenih na ovaj grad. Uliše strah, trepet i posijaše smrt. Oduzeše živote kao da su ih oni dali.
Snajperom ste našu djecu gađali dok su se igrala. Sjećate se njihovih lijepih lica, onih bezbrižnih nesvjesnih neprijateljske snage?
3.777 granata u jednom danu – dokaz da su, ovaj grad i ovi ljudi heroji svih vremena. Nema većih heroja od Sarajlija koji su proživjeli golgotu i nakon 27 godina žive bez mržnje prema i jednom narodu. Nekada zbog straha svaki dan su živjeli kao posljednji, sada žive, jer mogu mirno spavati.
Slike zabilježene tih dana ostale su kao vječiti dokaz na nemilosrđe neprijatelja, onih skrivenih u šumama, na brdima. Danas, skrivaju se sami od sebe u zatvorskim čelijama, u mraku, baš onakvom kakav je vladao tokom 1.425 dana opsade Sarajeva.
Danas Sarajevo nije njihove, nije vaše, nije moje. Sarajevo je naše. Grad svih nas, i onih koji su se borili, i onih koji su opstali i onih koji opstaju! Grad onih koji su živjeli u njemu prije 1992. i onih koji su rođeni nakon tih sramnih godina!
Znate li vi neprijatelji, vi koji ste zapucali na svoje komšije, vi koji ste izdali vlastiti narod, vi koji ste prodali sebe zbog ideologije onoga koji je „sanjao“ ljepše snove od naše djece, da niste ubili SARAJEVO?
Znate li da je 329 granata dnevno bilo mnogo, ali ne dovoljno da ovaj grad pošaljete u ponor. Sijali ste strah, nosili živote, ali nikada neće odnijeti dušu. Dušu ovoga grada i onih koji su vam se suprostavili.
Bili su ovi građani i gladni i žedni. Bili su i u mraku, bilo im je i hladno, bilo ih je i strah, ali izborili su se. Podigli se iz pepela baš kao i Sarajevo.
Pogledajte sada kako vam Sarajevo prkosi ljepše nego ikada, pogledajte njegove građane, pogledajte našu djecu najljepšu na svijetu, ali pogledajte i rane koje ste ostavili iza sebe, pogledajte pa sklopite oči…
Htjeli ste da uništite sve lijepo, pa zapaliste našu sarajevsku Vijećnicu, spaliste knjige i izbrisaste je na momenat, a gledajte sada. Nema turiste da u Sarajevo nije kročio, a kraj Vijećnice se slikao.
Ubijali ste naše ljude dok su čekali red za hranu, ubijali ste ih u redovima za vodu. Ubili ste ih i na Markalama. Znate li kako te slike bole?
Bolne slike tih dana zabole i oni koji nisu bili tu, tokom tih 1.425 dana. Zabole kao najdeblji nož zaboden u srce. Zabole kao so na rani.
Nisu samo neprijatelji ovoga grada oni koji su zapucali, udarali i bili već i oni koji nisu spriječili!
Danas svaka duša te djece, tih očeva i majki, tih nana i deda, braća i sestara, amidža i daidži, tetaka i tetki, živi u ovome gradu. Pa se pitajte zašto je najljepši na svijetu. Znate, te duše su najljepše, ljepše od vaših i naših. Nisu znale da ih smrt čeka, nisu se nadale, otišle su, a ipak su tu. U ovome gradu sa svima nama, da ih vječno čuvamo!